Dodik u raljama UDBE - 2

Dodik u raljama UDBE 2

Nastavljamo da prenosimo tekstove objavljene iz hrvatske štampe koji govore o snažnom uticaju stare UDBE na Milorada Dodika, njegov režim i dešavanja u regionu, te brojnim udbašima i visokim službenicima jugoslovenske tajne službe koji se nalaze na ključnim mjestima u Dodikovoj administraciji. Prenosimo tekst portala "Direktno.hr" "Eksploziv u kadi Perkovićevog suradnika iz vrijeme ubistva Đurekovića" koja rasvjetljava zašto je mlađi Malobabić, sina starog uticajnog udbaša i tajkuna Slavka Malobabića, imenovan za savjetnika novog predsjednika Skuopštine grada Banjaluka, te kakve su veze i poslovna saradnja starih udbaša i kosovaca iz Republike Srpske i Hrvatske

Eksploziv u kadi Perkovićeva suradnika iz vremena ubojstva Đurekovića

Traživuk je povezan sa slučajem Stjepana Đurekovića, ubojstvom hrvatskog emigranta za koje je upravo počelo suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Glasnogovornica zagrebačke policije izjavila je da je u tijeku kriminalističko istraživanje vezano uz kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja izrade i nabave oružja i eksplozivnih tvari, a nakon što je "Jutarnji list" objavio kako je zataškana policijska akcija iz 2013. kada je u zgradi usred Zagreba pronađen vojni eksploziv razorne moći, skriven u zidu više od 20 godina. A što je zapravo zatajila javnosti zagrebačka policija - ispod kade, uz četiri ručne bombe M52 P3, bilo uskladišteno i pet kilograma eksploziva PEP500 i dva detonatora, a to je uskladištio bliski suradnik Josipa Perkovića iz dana Jugoslavije i Udbe - Branko Traživuk.

Traživuk je povezan sa slučajem Stjepana Đurekovića, ubojstvom hrvatskog emigranta za koje je upravo počelo suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Muenchenu, a zanimljivo je da je slučaj otkriven u jeku afere "Lex Perković", odnosno pokušaja vladajuće garniture Zorana Milanovića i Ive Josipovića da izmjenama zakona spriječe izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj. Traživuk je jedan od članova terorističke skupine Labrador, koji je početkom 90-tih radio u zagrebačkoj Službi državne sigurnosti (SDS) i špijunirao za jugoslavensku tajnu službu. Iza eksplozije u zgradi zagrebačke Židovske općine 1991., te podmetanja eksploziva na židovskom groblju, stajala je grupa Labrador.

Perković-Traživuk-Sindičić-Špiljak

Branka Traživuka, zamjenika Josipa Perkovića na mjestu šefa II. odjela SDS-a RSUP-a SRH s cijelom pričom još povezuje činjenica da je početkom lipnja 1983. putovao s Josipom Perkovićem u Luxembourg na sastanak s Krunoslavom Pratesom, kada im je ovaj predao rezervni ključ od tiskare u kojoj je ubijen Stjepan Đureković. Prates je zbog sudjelovanja u ubojstvu jednog od tadašnjih direktora Ine Stjepana Đurekovića u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor. Traživuk je u rujnu 1991. bio uhićen i potom razmijenjen. Neko vrijeme živio je u Vojvodini, a potom se preselio u Banju Luku. Prema pisanju potpukovnika KOS-a Ljubana Karana, člana komande KOS-a pri RV i PVO JNA u Zemunu, Traživuk se zaposlio u 'naftnoj kompaniji čije je sjedište u Švicarskoj, a vlasnik je Vanja Špiljak, biznismen iz Zagreba, sin Mike Špiljka.

Vinko Sindičić, jedan od svjedoka u slučaju ubojstva Đurekovića i Udbin killer na audio snimci, na korektnom njemačkom, nedvojbeno tvrdi da je ubojstvo “naručio” tadašnji visoki partijski dužnosnik Mika Špiljak, kako bi zaštitio svoga sina Vanju, također jednog od direktora u Ini, koji je navodno bio umiješan u financijske malverzacije vezano za uvoz nafte. Sindičića je na vezi držao Josip Perković i on je jedan od ključnih svjedoka u slučaju ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. “Vanja je pronevjerio veliki iznos novca, koji je on ubirao po europskim tržištima nafte. Đureković je znao za Špiljkove malverzacije pa je bio nezgodan svjedok.” Kako se krug istrage oko Vanje Špiljka stezao, prema Sindičićevom iskazu, Mika Špiljak je shvatio da mu Stjepan Đureković, koji je sve znao o malverzacijama u Ini, predstavlja najveću opasnost za sina, ali i posredno za njega jer se vjerojatno ne bi uspio održati na visokoj dužnosti ako bi mu sin završio u zatvoru zbog malverzacija.

Traživuk-Malobabić-Labrador

U istoj tvrtki u Banjoj Luci, prema Karanu, osim Traživuka radi i Slavko Malobabić, vodeći član skupina 'Labrador' i 'Opera' pod kodnim imenom 'Kondor' (Ljuban Karan: 'Bio sam oficir KOS-a', 'Samizdat', Beograd 2006.). Karan je djelomično u pravu. Malobabić radio u tvrtki Vanje Špiljka, ali ne u onoj koja se bavi naftom, već proizvodnjom namještaja. Malobabić je radio kao predsjednik Skupštine poduzeća 'Standard AD' iz Prnjavora, u vlasništvu Špiljkove švicarske tvrtke 'Daccomet AG' iz Züricha. Špiljkova švicarska naftna kompanija zove se 'Mitan Handels AG' i također je bila vrlo aktivna u Banjoj Luci, kupivši udjel u tamošnjom 'Krajinapetrolu AD' koji je, kako piše na njegovim službenim mrežnim stranicama, «nastao kao pravni sljedbenik OOUR-a 'INA PLIN' Banja Luka i poslovne jedinice 'INA TRGOVINA' Banja Luka» (www.krajinapetrol.com/istorijat.htm).Vanja Špiljak svoje je dionice u Krajinapetrolu, nešto manje od 10-ak posto, 2005. godine prodao Ini za milijun eura, premda INA u isto vrijeme vodi sudski spor s Krajinapetrolom za povrat cjelokupne, nezakonito oduzete imovine.

Radojčić-suradnici KOS-a

Radenko Radojčić, u iskazu inspektorima SZUP-a nakon povratka početkom 1994. u Hrvatsku, potanko je iznosio svoje spoznaje o suradnicima KOS-a u Hrvatskoj. Samo jedna njegova izjava zauzima 241 stranicu zapisnika. Govoreći o suradnji sinova visokih jugoslavenskih vojnih i političkih dužnosnika s KOS-om, Radenko Radojčić, pored Vanje Špiljka, sina Mike Špiljka, spomenuo je još dva zvučna imena: Gorana Štroka i Mišu Broza. U kontekstu Malobabićeva kazivanja o svom prijateljstvu s Vanjom Špiljkom i oslonjenosti Špiljka na vojnu obavještajnu službu JNA, Malobabić je znao tu imenovati Gorana Štroka i Mišu Broza. O Goranu Štroku u Beogradu se poveo razgovor između mene i puk. Gligorevića iz Uprave bezbjednosti SSNO-a, koji je također kazao da je Štrok suradnik obavještajne službe JNA, i to u dugogodišnjoj vezi».

Aleksandar Miša Broz, rođen u svibnju 1941. u Zagrebu kao sin generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita i njegove kurirke, slovenske komunistkinje Herte Haas, tek 1945. upoznao je oca u Beogradu te je proveo djetinjstvo u njegovoj blizini. No studij pravnih znanosti završio je u Zagrebu i zaposlio se u Prvomajskoj kao direktor vanjsko-trgovinskog sektora, a potom i u Ini. Miša Broz je, zajedno s dvojicom Vanja, spomenutim Vanjom Špiljkom, kao i Vanjom Ujevićem, također sinom «narodnog heroja», Mate Ujevića iz Krivodola kod Imotskoga, bio osumnjičen za malverzacije u Ini i stavljen pod tajno-policijsku istragu. Međutim, to je bio tek manji incident u njegovoj karijeri, nakon kojega je uslijedio uspon. U Ini je je ostao do 1993., postavši naposljetku član njezine uprave.Brozov kolega Vanja Ujević bio je sve donedavno član uprave Ine, a njegovo ime spominjalo se i u slučaju malverzacija novijeg datuma u toj kompaniji. Među ostalim, 2000. godine bio je predmetom kaznene prijave poznate «zviždačice» Vesne Balenović koja je protiv njega, u sklopu tužbe protiv cijelog vodstva Ine, podnijela kaznenu prijavu za navodni kriminal veći od 100 milijuna dolara.

Miša Broz, nakon napuštanja direktorskog mjesta u Ini, zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova RH, gdje je dobio visoki diplomatski status u rangu ministra savjetnika te je dugo godina proveo u hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u Moskvi i Kairu, a od 2004. do 2009. bio je hrvatski veleposlanik u Indoneziji. Drugi akter iz te Radojčićeve izjave, Goran Štrok, rođen je 1947. u Zagrebu, također kao sin «narodnog heroja», Izidora Štroka, rodom iz Podgore kod Krapine, predratnog člana KPJ i «španjolskog dobrovoljca», a koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio komandant partizanske brigade «Braća Radić» u Hrvatskom zagorju te 32. partizanske divizije («Zbornik narodnih heroja Jugoslavije», «Omladina», Beograd 1957.). Kao i Miša Broz, i Goran Štrok završio je Pravni fakultet u Zagrebu te se kratko nakon završetka studija zaposlio u vanjsko-trgovačkom sektoru u poduzeću «Velebit». Godine 1977. preselio se u Veliku Britaniju, bavio se raznim posredničkim poslovima, a kasnije se specijalizirao za upravljanje i osiguravanje naftnih platformi. No početkom 90-ih godina okušao se i u novinskom biznisu, i to u Hrvatskoj, pokrenuvši u Zagrebu dnevne novine Zapad. Naknadno upitan o tom projektu, rekao je: «Htio sam nešto pokrenuti u svojoj domovini. Dotad sam stvari promatrao s distance.»

Prema vlastitim riječima, Štrok je u «novinski biznis» ušao s Perom Zlatarom, poznatim zagrebačko-beogradskim novinarom čije se ime nalazi na više popisa nekadašnjih suradnika Udbe i KOS-a. Kao takvog spominje ga i Radenko Radojčić u svojoj izjavi: «Meni je pukovnik Rakočević 1993. g., kad je Pero Zlatar posredstvom novinara iz Beograda, tražio intervju sa mnom, o Zlataru ispričao sljedeće: Zlatar je završio ŠRO RV-a, i to prije 1959. g. Prvim pozivanjem u rezervu, vrbovan je za suradnju po službi sigurnosti RV i PVO. Kasnije ga je na vezu preuzeo puk. Rakočević i držao ga na vezi za vrijeme službovanja u Zagrebu. Predao ga je na vezu svom nasljedniku, kazavši ime tog oficira, noja sam zaboravio».

Malobabići

Sredinom 90-ih godina Štrok se odlučio za investicije u hrvatsko hotelijerstvo. Najprije je kupio hotel «Bonavia» u Rijeci, a špekuliralo se da je to napravio u dogovoru s prijateljem Slavkom Linićem. Njihova povezanost ponovno je javno aktualizirana 2000. godine kad je Štrok, usprkos protivljenju ministrice turizma Pave Rusković Župan, prilično jeftino – za svega 1,2 milijuna DEM – kupio dubrovački hotel Excelsior. Linić je odluku Vlade RH, kojoj je bio potpredsjednik, pravdao riječima: «Financijska ponuda nije najvažniji kriterij.» Uskoro je Štrok kupio još nekoliko dubrovačkih hotela i udružio ih u grupaciju «Jadranski luksuzni hoteli». Godine 2006. na velika vrata u Štrokovu hotelijersku grupaciju dolazi Rade Vuk Malobabić. Poslovni dnevnik njegovo je imenovanje generalnim direktorom hotela Bellevuea popratio s nekoliko podataka iz njegova životopisa: «Rade Malobabić rođen je 1976. godine u Zagrebu i pripada novoj generaciji mladih menadžera u grupaciji Jadranski luksuzni hoteli koji su se školovali na prestižnim hotelijerskim institutima i s međunarodnim iskustvom u hotelijerstvu».

Ovog «mladog menadžera», ne navodeći mu ime, spomenuo je Radenko Radojčić u svojoj izjavi (na str. 16): «Negdje u lipnju 1990..g., ne sjećam se datuma, meni je na Jarunu u gostionici zakazao telefonom sastanak Slavko Malobabić, napomenuvši da je neophodno da dođem jer da ima nešto važno sa mnom razgovarati. Prihvatio sam i došao sam u naznačenu gostionicu. U zakazano vrijeme, u tu gostionicu došao je Malobabić s malodobnim sinom, ali i s Čedomirom Kneževićem (op. a.: kapetan I. klase KOS-a u Zagrebu). Do tog susreta nisam poznavao Čedomira Kneževića, ali po načinu kontakta Knežević – Malobabić, a napose što je Knežević bio prisan s djetetom Malobabića, zaključio sam da se Malobabić već duže poznaje i prisan je s Kneževićem.»

Rade Vuk Malobabić, o kojem Poslovni dnevnik piše kao o direktoru Štrokovih hotela u Dubrovniku, jest zapravo sin Slavka Malobabića, direktora predstavništava Vanje Špiljka u Banjoj Luci, dakle glavnog KOS-ova suradnika u subverzivno-terorističkim skupinama «Labrador» i «Opera», o kojem je Radenko Radojčić opširno svjedočio u svom iskazu operativcima SZUP-a. Nakon što je Goran Štrok prodao lanac svojih hotela hrvatskoj obitelji Lukšić iz Čilea, Rade Vuk Malobabić napustio je Dubrovnik i preselio se bliže Slavku Liniću – na Mali Lošinj, gdje je sredinom 2012. imenovan direktorom hotelske grupacije «Lošinj Hotels & Villas» (www.losinjhotels.wordpress.com/2012/02/15/imenovan-novi-direktor-operaci...). Slavko Malobabić, glavni „labradorac“ koji je bio šef kabineta trojice predsjednika CK SKH - Mike Špiljka, Stanka Stojčevića i Ivice Račana; Branko Traživuk, šef Drugog odjela u sjedištu SDS-a u Zagrebu; Milan Grković, šef sigurnosti u Hrvatskom saboru; Pajo Časić, šef voznog parka u Stručnim službama Hrvatskog sabora i Vlade RH; Ljubica Tintor, visokorangirana službenica Hrvatskog sabora i ljubavnica glavnog čovjeka mreže KOS-ovih suradnika u Zagrebu potpukovnika Ivana Sabolovića (a bila je navodno miljenica i Slavka Goldsteina); Mane Malobabić, zaposlenik MUP-a RH (inače brat Slavka Malobabića); Milan Martić, bivši milicajac u Zadru Miroslav Studen, službenik Centra SZUP-a Zagreb, koji je za vrijeme Jugoslavije često kontaktirao s „atomskim“ stručnjakom Hrvojem Šarinićem; ostali službenici Centra SZUP-a Zagreb Srećko Ožegović (danas navodno službenik tajne službe Republike Srbije), Mile Vasiljevski (danas navodno službenik tajne službe Republike Makedonije)...

Pored spomenutih suradnika KOS-a, Radojčić je naveo ime još jednog „prebjega“ iz Hrvatske u Srbiju – Dragice Knežević, nekadašnje osobne tajnice Ivice Račana. Za nju je Radojčić rekao: „Iselila iz Zagreba 1993.g. U Beogradu se smjestila privremeno kod Bosiljke Rajković, tel: 670-249. Zaposlila se privremeno u firmi, što su je osnovali bivši komunisti u Beogradu. U Beogradu, Dragica poznaje širok krug veza. Inače, rodom je s Banije“. Od suradnika KOS-a s Radojčićeva popisa ostali su živjeti u Hrvatskoj: Drago Dmitrović, posljednji sekretar Predsjedništva CK SKH; Željko Pavlović, šef kabineta Milke Planinc dok je bila predsjednika CK SKH i Ante Markovića dok je ovaj bio predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH; Veljko Mihovilović, zadnji tajnik republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka pri Predsjedništvu SRH, Kolja Družić, posljednji šef zagrebačke Udbe; Andrija Pavić, šef MUP-ove ambulante u Šarengradskoj ulici...
Neki već spominjani s tog popisa nastavili su igrati vrlo važnu ulogu u javnom, političkom i gospodarskom životu Hrvatske: Goran Radman, aktualni šef HRT-a; Marin Jurjević, član predsjedništva SDP-a; odvjetnik Silvije Degen; gospodarstvenici Vojko Santrić, Vanja Špiljak i Goran Štrok; novinari Mladen Pleše, Inoslav Bešker, Pero Zlatar, Marijan Grakalić...

„Privrednici“ Milorada Pupovca

Slobodan Platiša dugo je godina bio službenik zagrebačkog centra Udbe. Krajem 80-tih, u dogovoru sa šefom „analitičke skupine“ u CK SKH Slavkom Malobabićem, formalno je bio postavljen za posebnog savjetnika ravnatelja bolnice na Svetom Duhu, a zapravo je nastavio raditi svoj špijunski posao. Među prvima se pridružio obavještajnoj, subverzivno-terorističkoj skupini „Labrador“, ali je izbjegao uhićenje i sklonio se na vojni aerodrom kod Bihaća, pa na okupirano područje u Lici. Kad su uhićeni „labradorci“ bili razmijenjeni, Platiša je pozvan u Beograd. Radojčić svjedoči: „U prosincu, prije razmjene, dan ili dva, pozvan je iz Like da se uključi u rasčišćavanje vezano uz 'Labrador', s obzirom da je osobno poznavao gotovo sve razmijenjene... Ja sam mu ponudio da pređe na rad u 'Operu', a što smo se dogovorili da bi i za njega bilo povoljnije... Pukovnik Rakočević se s tim složio, te je sredinom prosinca 1991.g. Platiša počeo raditi na poslovima kontraobavještajne zaštite 'Opere'. Međutim, Platiša nije baš bio vićan kancelarijskom poslu, više ga je interesirao biznis, te je sredinom siječnja 1992.g. zatražio 20 dana slobodnog do reguliranja svojih problema. U tom intervalu sredio je probleme i otputovao je u Banja Luku“.

U međuvremenu se Slobodan Platiša vratio u RH i postao jedan od najbližih suradnika Milorada Pupovca, točnije njegov glavni savjetnik za gospodarska i fanancijska pitanja. Pupovac je postavio Platišu za direktora Centra za razvoj i investicije Srpskog narodnog vijeća (SNV), zaduženog za investicije na nerazvijenim područjima gdje žive Srbi, posebice povratnici nakon bijega iz „Oluje“. Kako su svojedobno objavili neki hrvatski mediji, Platiša je igrao vrlo važnu ulogu u osnivanju „Tesla banke“, srpske banke u Hrvatskoj, koja je trebala „poticati obnovu i razvoj područja nastradalih u ratu te povratak izbjeglih i raseljenih osoba“. U javnom oglasu za traženje suradnika objavljen je telefonski broj na kojega se zainteresirani mogu javiti: 01/4816-811. O tome je pisao „Novi list“ od 29. ožujka 2010.: „Kada se navedeni telefonski broj nazove osobno se dobije dipl. politolog Slobodan Platiša“.

Prijavi se da dobijaš vijesti na Facebook profilu. Klikni na LIKE dugme ispod

ˇ

----------KRAJ