Intervju sa pukovnikom Zubcom - arhiva jun 2015.

Intervju sa pukovnikom Radoslavom Zubcom Magazin istina jun 2015. godine

Ponovo objavljujem intervju koji sam u junu 2015. godine uradio sam sa pukovnikom Radoslavom Zubcom, komandantom Trebinjske brigade Vojske Republike Srpske, i objavio u Magazinu Istina. Sa pukovnikom Zubcem smo govorili o ratnim danima i putu od Knina do Trebinja i Kosova, odnosu države prema demobilisanim borcima, radu Boračke organizacije Republike Srpske i odnosu sa generalom Savčićem..

Intervju sa pukovnikom Radoslavom Zubcom: Dezerteri se svete i ponižavaju borce

Koliko su u današnjem društvu zapostavljeni demobilisani borci i oficiri Vojske Republike Srpske govori i primjer pukovnika Radoslava Zubca, bivšeg komandanta Trebinjske brigade Vojske Republike Srpske. Dvadeset godina nakon završetka rata pukovnik Zubac živi kao podstanar u iznajmljenom stanu u Trebinju, a godišnji borački dodatak od 120 maraka je jedina naknada koju dobija od Republike Srpske za koju se borio četiri godine.

Prošlo je 20 godina od završetka Otadžbinskog rata. Kako se osjećate danas, i da li država vodi dovoljno računa o populaciji koja je najzaslužnija za stvaranje Republike Srpske?

Iskren da budem nerado govorim o problemima boračke populacije i odnosu posleratnih vlasti Republike Srpske prema demobilisanim borcima. Smatram da se država maćehinski odnosi prema populaciji koja je podnijela veliku žrtvu, i koja je najzaslužnija za odbranu i stvaranje Republike Srpske. Borci su poniženi, obespravljeni, nalaze se na marginama društva. Ne poštuje se zakon po kome demobilisani borci treba da imaju prioretet pri zapošljavanju, većina mladića kojima sam bio komandant u Trebinjskoj brigadi i dalje traži posao, a ista je situacija i u drugim regijama i bivšim jedinicama Vojske Republike Srpske. Borci se često ponižavaju, od njih se traži da se učlane u neku stranku, budu aktivisti, a smatram da bi odnos najodgovornijih ljudi u Republici Srpskoj trebao biti drugačiji.

Ima li ste dug ratni put. U borbama ste učestvovali od ljeta 1991. godine kada ste bili oficir Kninskog korpusa kojim je komandovao Ratko Mladić, do bombardovanja SR Jugoslavije 1999. godine?

Bio sam angažovan na terenu od prve pucnjave i akcije hrvatsih specijalaca na Plitvičkim jezerima u proljeć 1991. godine. General Ratko Mladić prekomandovan je iz Skoplja i postavljen za komandanta Kninskog korpusa tadašnje Jugoslovenske narodne armije, gdje sam bio na službi kao pješadijski oficir već desetak godina i dobro sam poznavao teren i situaciju. General Mladić je već tada iskazao veliku hrabrost, čvrstinu i vojničke vještine, i imao je veliki ugled i autoritet među vojnicima. Učestvovao sam u odbrani srpskog naroda u Krajini i Sjevernoj Dalmaciji sve do proljeća 1992. godine kada je potpisan Vensom mirovni plan i kada je nastupilo varljivo primirje. Nakon proboja Koridora došao sam u Hercegovinu i rodno Trebinje u junu 1992. godine, kada je bila u jeku velika ofanziva Hrvatske vojske na Trebinje. Hrvati su iskoristili primirje u Krajini da prebace jake snage na područje Hercegovine i nakon povlačenja pripadnika Vojske Jugoslavije pokrenu veliku ljetnu ofanzivu od Konavala do mostara i doline Neretve. Prvi dan po dolasku javio sam se generalu Grubaču, komandantu Hercegovačkog kopusa, i imenovam za komandanta Trećeg bataljona Trebinjske brigade. Do ranjavanja komandovao sam odbranom Trebinja na glavnom pravcu hrvatske ofanzive, od Glavske preko Vlaštice do Huma. Trebinje su bile napale tri najelitnije gardijske brigade Hrvatske vojske, Prva iz Zagreba, Četvrta iz Splita i Sedma gardijska brigada iz Varaždina, a operacijama je rukovodio general Janko Bobetko, komandan Južnog bojišta. Borci Trebinjske brigade pokazali su veliku hrabrost i nakon tri mjeseca neprekidnih borbi sa mnogo nadmoćnijim neprijateljm uspjeli su da odbrane Trebinje. U Trebinju i Hercegovini ostao sam sve do kraja rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Učestvovali ste i u borbama na Kosovu?

1998. godine u činu pukovnika sa grupom visokih oficira Vojske Republik Srpke otišao sam u Srbiju u Školu nacionalne odbrane. To je vrhunac vojničkog obrazovanja, i nakon uspješnog završetka ove škole oficiri dobijaju čin generala. Nakon izbijanja šiptarske pobune prekinuto je školovanje i svi oficiri su prebačeni na jug. Sve do kraja agresije NATO-a na Srbiju i SR Jugoslaviju ostao sam na jugu gdje smo organizovali odbranu od eventalnog kopnenog napada iz pravca Makedonije. Nakon toga vratio sam se u Republiku Srpsku, a kasnije je došlo do reforme odbrane i oružanih snaga, i ja sam penzionisan.

Danas živite kao podstanar u malom stanu u Trebinju?

Nažalost nakon skoro 40 godina vojničke službe nisam uspio da riješim stambeno pitanje i sa porodicom živim kao podstanar. Kada sam se iz Knina vratio u Trebinje dobio sam na korištenje stan koji je nakon rata vraćen predratnom vlasniku i od tada sam podstanar. Stalno sam dobijao obećanja od nadležnih u Vojsci Republike Srpske i civilnim organima vlasti da sam prioritet i da će se riješiti taj problem, ali brojna obećanja nikada nisu ispunjena. Žao mi je što je ovakva situacija, i što odgovorni godinama ne pokazuju nimalo razumjevanja da riješe problem. Osjećam se izdanim, prevarenim, zapostavljenim. Bilo je prijedloga da bez Rješenja i dozvole uđem u neke stanove koji su prazni i u vlasništvu grada Trebinja, ali ja nisam želio na takav način da rješavam problem jer smatram nedostojnim činom za jednog visokog oficira i komandanta brigade Vojske Republike Srpske. Koliko ja znam ja sam jedini komandant brigade i sa najvećim činom u Republici Srpskoj koji nije uspio da riješi stambeno pitanje. Sin mi živi u Rusiji, tamo je otišao da radi i kasnije se oženio jer ovdje nije mogao da nađe posao. Moj primjer vjerujem na najbolji način oslikava položaj većine časnih vojnika i oficira Vojske Republike Srpske. Ovo je izgleda neka vrste osvete dezertera i ratnih profitera koji se nalaze na važnim pozicijama, i koji su se obogatili dok smo mi ginuli i ratovali. Ako se vratimo u prošlost pronaćićemo bezbroj primjera maćehinskog odnosa vlasti prema srpskim oficirima i vojnicima.

Sličan je odnos i prema slavnom generalu Radovanu Grubaču, jedinom ratnom komandantu Hercegovačko korpusa koji je sa malim brojem vojnika na dugoj liniji fronta od Konavala do Konjica i Goražda uspio da odbrani Hercegovinu?

Imao sam veliku čast da budem saradnik generala Grubača u komandi Hercegovačkog korpusa. Izrazito skroman, sposoban i čestit oficir čije su zasluge za odbranu Hercegovine nemjerljive. Nijedan njegov oficir nije procesuiran niti je optužen za ratne zločine, što je najbolji pokazatelj iskazanog čojstva i junaštva u ratu. Nažalost poslije rata je imao neprijatnosti, i umjesto odavanja počasti za ratne zasluge otišao je u Beograd gdje i danas živi u skromnom stanu. Siguran sam da se Hercegovina i Republika Srpska na neki način ogriješila od velikog srpskog generala

Da li ste se obraćali institucijama i Boračkoj organizaciji, da li su oni upoznati sa Vašim slučajem?
Razgovarao sam sa rukovodstvom grada Trebinja, pisao sam predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, Vladi, ali ništa se nije promijenilo a većina se nije ni udostojila da odgovori ili nađe vremena za sastanak.

Kako ocjenjujete rad Boračke organizacije?

Lično poznajem generala Milomira Savčića, predsjednika Boračke organizacije Republike Srpske, radi se o jednom časnom srpskom oficiru i smatram da se on istinski zalaže za prava boraca. Vjerujem da će istrajati u namjeri da se riješe nagomilani problemi i da se popravi položaj demobilisanih boraca Vojske Republike Srpske.

Vjerujete li da će se u budućnosti stvari promijeniti na bolje?

Uvijek sam bio optimista, ali je jako teško odgovoriti na to pitanje. Naše cjelokupno društvo je u velikoj krizi, poremećene su mnoge istinske vrijednosti, ali nadajmo se da će sve ubrzo proći i da ćemo doživjeti katarzu.

Prijavi se da dobijaš vijesti na Facebook profilu. Klikni na LIKE dugme ispod

ˇ

----------KRAJ