Zašto Srbi za života ne poštuju velikane?

Zašto Srbi za života ne poštuju velikane?

Primjer pokojnog pukovnika Radoslava Zubca pokazuje da Srbi nekog slave i poštuju tek kada umre, dok za života institucije i ogromna većina građana ne pokažu ni minimum poštovanja prema zaslužnim građanima bez obzira na njihovo rad i zasluge na opštem dobru. Godinama sam uporno snimao priloge i pisao o problemima i nepravdi koja je nanesena mnogim visokim oficirima naše Vojske Republike Srpske i pokojnom pukovniku Zubcu, komandantu Trebinjske brigade, pokušao da skrenem pažnju javnosti i apelovao na nadležne da pokažu malo poštovanja prema skromnom čovjeku koji je puno uradio za grad, društvo i državu u kojoj živimo, ali su nažalost svi ostali gluvi i nijemi. Pukovnik je umro kao podstanar, a on i njegova porodica su nezasluženo i nepravedno zapostavljeni. Lično sam prije nekoliko godina napisao više pisama koje je pokojni pukovnik potpisao i poslao na više adresa, od predsjednika Republike, premijerke, resornog ministra do kabineta gradonačelnika, ali ni sa jedne adrese nije stigao odgovor niti se neko udostojio bar da napiše nekoliko riječi, porazgovara sa pukovnikom i pokuša riješiti problem.

Nakon njegove smrti, kada je sve više postalo kasno i izgubilo pravi smisao, mnogi su počeli da liju krokodilske suze, pišu i govore o skromnom i tihom čovjeku koji je, kao i mnogi nepravedno zaboravljeni i zapostavljeni, pokazao patriotizam onda kada je najviše trebalo. Pukovnik i njegovi saborci sa Vlaštice, Kuma i Bobana vjerovatno ni u snu nisu mogli vjerovati da će se stvari okrenuti, pa da će borci sa prve linije biti na dnu društva, a dezerteri, profiteri i najveći šljam isplivati na površinu i krojiti im sudbinu.

Lijepo je nakon smrti odati poštovanje prema zaslužnim, ali stotine majica i transparenata sa likom Radoslava Zubca ne mogu ispraviti veliku nepravdu koju smo svi mi za života nanijeli ovom čovjeku. Zar su grad Trebinje i Republika Srpska toliko slabi i nemoćni da nisu za 20 i kusur godina mogli obezbjediti skroman krov nad glavom pukovniku i njegovoj porodici, već smo čekali da nepravda, nerazumjevanje, kolektivno poniženje, pritisak i stres rane dušu i tijelo čovjeku polako ga uništavajući i tjerajući u grob?

Nažalost pukovnik Zubac nije izuzetak već pravilo, a to nam potvrđuje stotine primjera od Živojina Mišića, Petra Bojovića i Milunke Savić do Tesle i drugih velikana iz naše prošlosti. Srbi kao narod vrlo često pokazuju podozrenje, nepoštovanje, zavist ili prezir prema velikim ljudima za njihova života, i tek nakon smrti počinju da shvate koliko su mnogo vrijedili, doprinjeli društvu, državu i naciji. Tek kad velikan umre, živeći često skromni život na ivici i granici ljudskog dostojanstva, mi počinjemo da ga slavimo i veličamo, pišemo mu pjesme, stihove, poruke, crtamo slike i murale..

Sa druge strane većina najčešće poštuje samo one koji imaju neku vlast i moć, i od kojih vjerujumo i lažno se nadamo da možemo imati neku korist, iako je većina tih moćnika njih izopačena, nemoralna i iskvarena, a vlast, novac i moć su stekli nečasnim radnjama.

Pitam se da li će se uskoro ispraviti brojne anomalije u našem društvu iskrivljenih vrijednosti, poremećenih normi i pravila, i da li ćemo kao i druge velike nacije, prezirati ološ i šljam, a za života cijeniti i pokazati iskreno poštovanje prema svojim istinskim i pravim velikanima koji su svojim radom i djelom zadužile naciju, društvo i državu!

Nebojša Vukanović

Prijavi se da dobijaš vijesti na Facebook profilu. Klikni na LIKE dugme ispod

ˇ

----------KRAJ