Odgovor na gatanja jednog Gatala

Prirodno je da ljudi imaju različite poglede i stavove, te povremeno razmijene različita mišljenja, ali smatram da je neumjesno i neprikladno da se novinari međusobno “prepucavaju“ i u javnosti ukrste pera i olovke. Ipak sam nakon čitanja kolumne odlučio da odgovorim kolegi Veselinu Gatalu, ako je kolumnista Glasa Srpske uopšte novinar, na neistine koje je iznio u svom tekstu „Revolver novinarstvo“. Svjedoci smo da u posljednje vrijeme, na mnogim našim televizijama, često možemo da vidimo „vidovnjake“ koji bacanjem pasulja, faletanjem u karte i šolju uzimaju novac od naivnih nevoljnika; ali čini mi se da i oni manje vračaju, gataju i govore neistinu od novokomponovanog kolumniste, pisca i novinara Veselina Gatala.

Izvinjavam se što će ovo biti malo poduže, ali toliko smiješnih i prozrivih konstrukcija, zahtijeva detaljan i postupan demanti. Jedina istina u cijelom tekstu je da nisam neka „ljudina od dva metra“. Veselko, moram ti reći da se primijeti kako često šetaš sa našim vladikom, jer i on voli da ismijava moju visinu, pa me je tako prošle godine na Savindan u Bileći nazvao "fićfirićem". Sa 178 centimetara visine nisam neki div, al' ako Vas (tebe, vladiku i društvo) to čini srećnim, zovite me i patuljkom. Nije nikakav problem. Samo nemojte u javnosti da iznosite neistine i lažne optužbe. A u ruke Mandušića Vuka... biće svaki revolver ubojit Iako si većinu knjiga objavio u Zagrebu, Mostaru i Sarajevu; nadam se da si (kao književnik) ipak čitao Njegoša.

Osim narodne mudrosti da boj ne bije svijetlo oružije, može se naći i ono o Vuku Mandušiću. Moj veseli Veseline, ne bih stvarno imao ništa protiv tvojih samohvališućih tirada na koje si potrošio većinu kolumne, da nisi uz sve to pomenuo i mene. Možda bih nekog uputio da te ponekad obiđe, jer tako pišu oni što im nedostaje pažnje, ljubavi i samopouzdanja. Svoju snagu i 110 kila u odbrani vaskolikog i napaćenog srpstva, što u posljednje vrijeme vidim da honorarno radiš, trebao si pokazati 1991. i 1992. godine, kada si dezertirao iz JNA i otišao u Armiju BiH. Iznenadio sam se, kada sam pročitao tekst o novinarima-revolverašima, ali moram ti priznati da mi godi naziv. Znam da me se tvoji drugari i mentori boje više nego kauboji-negativci Vajata Erpa, pa si u razgovoru sa njima vjerovatno i dobio ideju za naslov, ili su ti ga Oni možda i rekli?

Strah iza leđa

Ne znam kakav je to strah vidio u meni i mojim očima ovaj novopečeni velikosrbin iz Mostara, jer ne znam čega bi se i koga ja u Mostaru plašio? Da sam tako plašljiv, vjerovatno da se ne bih ni odazvao na Vaših desetak molbi i upornih poziva da dođem i snimim osnivačku Skupštinu SPKD Prosvjeta. Problem je u tome što kritike na moj račun, ako si ih imao, nisi iznio u lice, dok smo nakon snimanja sjedili na piću; već si kao kukavica počeo da laješ i režiš kada sam ti okrenuo leđa. To vjerovatno dolazi iz tih 110 kg žive vage. Čudili ste se i prijatno iznenadili, što sam nakon napornog dana ipak došao u Mostar, jer su Vam, kako kažete, rekli da ja ne idem na teren ispod 200 evra! Došao sam mimo odobrenja ljekara, sa koncima u nozi i svega desetak dana poslije operacije i cjelodnevnog posla od dvanaest sati, kako bih Vas ispoštovao. Hvala Vam što mi vraćate na ovakav način, i što ti po novinama zlurado prepričavaš jedan neobavezan desetominutni razgovor. Što se tiče plaćanja Ako možeš, izgataj u kartama i pasulju, nađi u čarobnoj kugli ili izđavoliši u mobilnom telefonu (zajedno sa cijelom svojom ekipom) samo jednu osobu kojoj sam nekada uzeo bar jednu marku za nekakvu uslugu?! Uspiješ li, doći ću na sred Starog mosta i pojesti sve tekstove koje sam napisao i zatvoriti usta za sva vremena! Znam da nećeš. Ni jedno ni drugo. Lijepo je od tebe što braniš našeg preosveštenog vladiku hercegovačkog Grigorija, jer treba ljubiti ruku koja te hrani i ja te potpuno razumijem.

Ružno je samo što se u svom zadatku i pokušaju da me diskredituješ, koristiš neistinama kojima su te nakljukali mentori i inspiratori. Kako se ja prezivam? Nakon salvi samohvalisanja po principu "ako te niko ne hvali, moraš sam", malo mi je neprijatno što si od sve te silne novinarske genijalnosti, zaribao u startu. Za početak si trebao da znaš da ja nisam Nebojša Vukan, već Vukanović. Bar su ti tu osnovnu informaciju mogli tačno reći! Nisam te shvatio najbolje, pa drugi put budi konkretniji kada kažeš da sam učio zanat od najgorih? Ja, nažalost, nisam kao ti imao sreću da završim mašinsku školu, napustim fakultet i upišem kurs iz komunikologije; ali ipak sam naučio da u ovom poslu pišem i govorim samo o onome što vidim, a nikako da gatam na osnovu prepričanih priča. Bolje je jednom vidjeti, nego sto puta čuti – jedna je od osnovnih poslovica u našem zanatu, koje te tvoji dobri i veliki učitelji nisu naučili, a imaće nadam se vremena. Mlad si ti još. Vašem (tvom i znaš ti čijem) virtuelnom svijetu, koji je omeđen iskrivljenim i imaginarnim slikama o ugodnom, ležernom životu i blagostanju u boljem entitu, sigurno jesam nanio dosta štete i mogu reći da sam na to ponosan. Moram da priznam i da mi imponuje, što sve više javno pokazujete koliko Vam smetam ja i moj rad. Nervira Vas i boli što sam prozreo bahate ministre kako se placakaju i uživaju po budvanskoj rivijeri, ali iako se sa tim podsmijavaš i zlurado izruguješ, treba da znaš da, nažalost, ima previše naroda koji nema šta da jede, ali ga Vi (iz svog lagodnog svijeta) ne vidite.

 

Obavještajac, kristalna kugla i policijska zaštita

Ne znam od koga si dobio i kakve informacije, ali će ti bar pedeset ljudi sa prijema u opštini Trebinje potvrditi da se preosvešteni vladika bahato ponašao i nazvao me seljačinom. To, možda, priliči jednom vladici, pošto je i sam kasnije to priznao u svojoj besjedi, tvrdeći da treba prema meni biti grub, kako bih se više jednom za sva vremena naučio pameti. Takođe nisi u pravu, veseli Veseline, kada kažeš da sam tražio policijsku zaštitu, jer to nikada do sada nisam i ne namjeravam raditi. To je, osuđujući vladikino neprimjereno ponašanje, zatražila neka marginalna nevladina organizacija. Samo jednom do sada sam prijavio slučaj policiji, kada me je uoči Vaskrsa i u Grigorijevom stilu, na stadionu napao brat načelnika opštine. Tada sam, umjesto zaštite, ja bio kažnjen. Nakon te epizode, sebi sam rekao da mi od ovakve države, sudstva i policije; ne treba zaštita. Jadan je onaj ko je nje bude i tražio, a nezaštićen ko je dobio. Nadam se da ćeš mi oprostiti što ne čitam puno Vaše cijenjene novine, jer znam da sam puno toga propustio da naučim i saznam.

Možda sam zato „neuk i loš novinar koji nema mjeru i koji u strahu vidi svašta“, ali valjda me razumiješ. Nisam imao dobre učitelje kao ti. Trudiću se koliko mogu i valjda se i ja vremenom popravim prateći i čitajući Vaš rad. I u ovo malo dodira sa Vašim listom, primijetio sam matricu po kojoj svi radite, pa bih ti, onako laički i kolegijalno, predložio da se maneš više ustaljenih i pomalo dosadnih epiteta poput „federalne političke vrane Ivanića“ ,“federalne ekonomske zloguke proročice Svetlane Cenić“; te da za svoje i neprijatelje režima, izdajnike, domaće i strane plaćenike, pronađete neke druge prigodne riječi.

 

Držite lopova!

Ne znam šta si želio postići mojim poređenjem sa njima, ali si opet slagao sa tvrdnjama da sam se „obratio federalnim medijima i da sam se na njihovom ramenu isplakao“. Pozvali su me ljudi sa portala „Depo.ba“ i pitali u kratkom telefonskom razgovoru šta se dogodilo. Ja nisam kao Vi, velikosrbin i patriota, pa sam poklekao i dao kratku izjavu sarajevskom portalu i tako izdao vaskoliko srpstvo. Nadam se da ćete mi Vi to oprostiti, jer do izlaska kolumne nisam ni bio svjestan da je to kvislinški potez zbog kojeg ću postati „nesretni i uplašeni Srbin“. Ako sam ja zbog jedne kratke izjave sarajevskom portalu postao petokolonaš, zapitaš li se, moj Veseljače, bar ponekad šta si onda ti (?!?) kada si u kratkoj, ali očito sadržajnoj novinarskoj karijeri, pisao za Slobodnu Bosnu, Bljesak, Buku, Poskok, Azru, mostarski tjednik Republika; te druge mrske Vam federalne medije? Džaba ste pljuvali – krečićete poslije Znam da bi Vi voljeli da počnem raditi za magazin „60 minuta“, kako bih dokazao da sam pravi izdajnik... ali ipak neću.

Ne zboge tebe i Vas, moj razdragani Veselniče, već zbog sebe. Meni te ideološke prekvalifikacije za pare baš i ne idu. Moraćete se još dobrano potruditi i namučiti, kako biste našli i najmanji detalj u mom životu, kojim bi me diskreditovali. Puno ste do sada svi Vi, od najmanjih do Vožda, uporno radili, pratili, analizirali; pa čak se i miješali u moj privatni život, pokušavajući pronaći i izmisliti neke moje veze sa imaginarnim centrima moći. Ipak, sav rad službi pade u vodu.

Baveći se uporno mojim privatnim životom došli ste do pogrešnih zaključaka, i u kuloarima ste raznosili raznorazne priče i podmetanja, ali sada kada ste, djelimično i zbog takvog Vašeg ponašanja, ostali i bez tog jedinog lažnog aduta – moraćete nešto novo da izmislite! Hvataš na jeftine fore, moj veseli Veseline, kada kažeš da je nemoguće da mi vladika u jednoj rečenici kaže „dođi mali, idi odavde“. Moju izjavu nisu tačno prenijele ni kolege iz Sarajeva, ali to uopšte nije bitno.

Kad ste me tu veče u Mostaru pitali zbog čega sam u sukobu i zašto provociram vladiku, detaljno sam Vam opisao kako me je preosvešteni kao psa dozivao na stadionu Leotara, pa moram i našim čitaocima detaljno opisati šta se dogodilo, da ne bi bilo zabune i nedoumica. Grigorinjov stadion Još jesenas, dok sam čekao da uzmem izjavu od trenera Vukašina Višnjevca, vladika Grigorije me je dozivao ispred službenih prostorija kluba: „Dođi ovamo mali, brzo..!“. Kada sam se okrenuo da vidim da li se slučajno obraća nekoj djeci iza mene, rekao je povišenim tonom: „Ti, ti, ti... nemoj da se okrećeš i vrdaš, dođi 'vamo!“. Iako navikao na sve, ipak sam bio iznenađen i rekao sam preosveštenom Grigoriju da neću da dođem i da ne može tako da se ponaša, i da me zove kao psa. On je uzvratio salvom uvreda da sam paparaco, plaćenik, lažov, loš i rđav čovjek.... a potom mi rekao da "brišem sa stadiona". Naravno da nisam želio da popustim i da odem, jer stadion nije pravio njegov, već moj otac. Ali i djed - prisilno, dok je bio na robiji, jer su ga komunisti proganjali i zatvorili, zato što nije želio veliko imanje da ustupi državi i zadruzi. Ne može preosvešteni vladika da me otjera sa tog stadiona, jer je i on sagrađen na oduzetoj zemlji, doduše ne moje, ali jeste neke druge porodice.

Crkvi je poslije rata vraćena imovina koju su silom konfiskovali komunisti, a kao naknada data joj je pride čak i druga, tuđa imovina. Oduzeta ljudima koji su krvavo zaradili novce, kopajući po američkim rudnicima. Mislim da je red da se i nama vrati oduzeto, a ne da se tjeramo sa svoje đedovine, stadiona ili stanova u Glavnoj ulici... Vladislav Vladičić i Vladika Atanasije Tada mi je više puta na stadionu, drsko, bahato i arogantno; ponižavajući me pred ljudima, preosvešteni vladika oštro naredio da brišem i bježim, krsteći prema meni rukama, pa kada je vidio da neću ustuknuti, uklonio se sa puta i pustio me da prođem.

Potom, okuražena vladikinim riječima, opkolila me i na mene se sličnim uvredama sjurila grupa od dvadesetak lokalnih direktora, načelnika i drugih lokalnih moćnika, predvođena trenerom Leotara. Iz gužve me je izvukao uvijek pristojni gospodin Vladislav Vladičić, jedan od izvršnih direktora Elektroprivrede. Svi oni Vam to i sada mogu posvjedočiti ako ih budete pitali, ali Vi očito nećete i ne želite! Nauči se veseli Gatalo, da se tekst piše na osnovu činjenica, a ne da se gata na osnovu lažnih i neprovjerenih informacija svojih instruktora i inspiratora. Mogao si i mene, da si bar malo profesionalan, da pozoveš i pitaš šta se dogodilo, ali očito to nije obaveza velikih novinara, koji su učili i pekli zanat od najboljih.

Odmah sutradan, ovaj put u Muzeju Hercegovine, dok sam snimao promociju knjige profesora Tanaskovića, na sličan način me blagosiljao preosvešteni Grigorije, sve dok mu u više navrata stari i umirovljeni vladika Atanasije nije rekao da prestane i da me pusti. Ko ne sluša pjesmu, slušaće... O ovim, ali i drugim verbalnim napadima i neprijatnostima, nisam želio javno da govorim, nadajući se da će vladiku histerija i nervoza proći. No, kad sam vidio da Grigorija ne prolazi bijes, već se pri svakom novom susretu podiže ljestvica, odlučio sam da javnost upoznam sa dijelom lica našeg preosveštenog vladike. Vidim da si dobro upoznat sa vladikinim biznisom, donatorima, dobrotvorima i terapijskom jahanju. Nemam ja ništa protiv da naša crkva i preosvešteni vladika imaju hotele, restorane, vinarije, pivare, konjičke klubove, kočije; ali mi smeta način na koji je sve to stvoreno, kao i odnos prema radnicima u tim firmama.

Ne možete uzimati nešto što je od drugoga na silu oduzeto, a možda je preosvešteni i nervozan zbog podataka koje sam o hotelu Platani, stanovima u glavnoj ulici i drugim nekretninama, otkrio u gruntu i starim austrijskim knjigama. Nemam ja ništa ni protiv Konjičkog kluba Vranac, ali mi smeta što se konji jašu na zemlji koju su komunisti oduzeli mojim komšijama, porodicama Kuduz, Vuković, Stanić... Vjerovatno ste nervozni jer se bojite da ću početi da istražujem gdje su završili milioni od prodaje crkvene imovine u Mostaru i drugim hercegovačkim gradovima, ko je i kako trampio nekretnine sa Salihom Alijagićem u Dubrovniku, šta je bilo sa sredstvima od donatorskih večera, ko je i zašto crkvu Svetog Arhanđela Mihajla u Hrupjelima stavio pod hipoteku, zašto se ne plaćaju radnici Agrokopa, Popovog polja... Da li te je briga? Zapitaj se Ve-seljače kome su u i zašto u strahu velike oči?

Nemam ja ništa lično protiv tebe, moj veseli Veseline, ni protiv našeg preosveštenog vladike, a pogotovo ne protiv naše Majke Crkve. Ja pokušavam da ukažem na nepravdu, i možda sam subjektivan, ali mislim da nije jednom vladici dolično da kune, priziva bolesti, vrijeđa i ponižava novinare; ili drugima govori da će ih pojesti kao šampitu! Žao mi je, Veseljače, naroda koji gladuje, prosi i ponižava se za milostinju, jer ste ga Vi, Pravovjerni i Pravi Srbi, doveli na prosjački štap. Nažalost, Vi (svi VI) to ne shvatate, i ne vidite u svom izmaštanom svijetu... Nikada vladiku ni jednim gestom nisam provocirao, a ako i pogriješim, što sigurno kao i ostali smrtnici često radim, red je da mi se lijepo na to ukaže, da se roditeljski i pastirski posavjetujem, a ne da se ja i moja porodica vrijeđamo, ponižavamo, omalovažavamo, ismijavamo, kunemo, i da nam se prizivaju teške bolesti!

Čitajući tvoju kolumnu bilo mi je donekle žao preosveštenog vladike Grigorija, jer je spao na to da ga po novinama brani nesvršeni student i hrvatski državljanin Veselin Gatalo, dezerter iz naše i borac Armije Bosne i Hercegovine. Ako smo spali na to da su nam Gatalo, te drugi slični zlatni ljiljani i zelene beretke, perjanici u odbrani srpstva, nacije i patriotizma; pitam se šta li bi sada rekao naš (ako je i tvoj) veliki Njegoš – za kukavno srpstvo ugašeno! Spasa nam nema, al' nadam se da propasti nećemo.

 

P.S. Ne znam šta si želio kazati riječima da nikada nisi želio da budeš vladika, pa to nisi ni postao, jer ne znam što bi to bilo važno našim čitaocima. Imaš bradu i malo veći stomak, pa ko zna. Ako ne vladika, možda nekada postaneš i sveštenik. Ni za to ti nikada nije kasno. Što se tiče pića, iako ne planiram da radim za Federalnu televiziju i magazin „60 minuta“, ipak nećemo više sjedati zajedno. Jednom sam na silu i na brzinu sjedio sa Vama da Vas ispoštujem. Po svoj prilici i to je bilo previše Kao i ti, i ja nekada moram da držim do svog ugleda i digniteta.

Prijavi se da dobijaš vijesti na Facebook profilu. Klikni na LIKE dugme ispod

ˇ

----------KRAJ