palpal

Ništa se ne čuje u igri gluvih telefona

foto politicari.jpg

Ništa se ne čuje u igri gluvih telefona

U poslednje vrijeme svjedoci smo učestalih i uglavnom trivijalnih i besmislenih političkih prepoucanja između stranaka i njenih lidera, i ona umnogome podsjećaju na anegdotu i razgovor između sveštenika i crkvenjaka. Naime sveštenik koji je primijetio da nestaju novci iz crkve posumnjao je da ih uzima crkvenjak, a da ga ne bi povrijedio grubim pitanjem zatražio je da ga ispovjedi. Sveštenik je iza paravana u više navrata prvo tiho, a onda sve glasnije pitao crkvenjaka zna li ko tajno uzima novac, ali crkvenjak je uporno odgovarao da ga ništa ne čuje. Iznervirani sveštenik zatražio je od crkvenjaka da zamijene mjesta kako bi provjerio da li se čuje, a kada ga je crkvenjak upitao zna li ko spava sa njegovom suprugom nakon kratke pauze sveštenik je odgovorio „pa stvarno se ništa ne čuje“.
Sličan razgovor gluvim telefonima neprekidno vode naši političari, lažni lideri, pozicionari i opozicionari. Sa manje ili više oraha u džepovima međusobno se optužuju za zloupotrebe položaja, korupciju, namještanje poslova, nepotizam, sistematsko uništenje privrede, osiromašenje nacije, ali jedni druge slabo čuju i niko nikoga do sada nije procesuirao i kaznio. Dodik je još 1998. godine imao priliku da pohapsi i kazni lopove i ratne profitere iz SDS-a, ali to nije učinio, a Vlada SDS-PDP-a 2001. godine na isti način mu se odužila za pronevjere, privatizaciju, lutriju, sumnjive nabavke i druge afere. Mile je 2006. ponovo bio tolerantan, a iako prijete i galame do iznemoglosti teško je očekivati da će „opozicija“ nešto krupnije preduzeti ako dođe na vlast u oktobru naredne godine.
PDP je 2006. presudno pomogao Miletu da preuzme Vladu i vjerovatno bi i do sada bili u vlasti da SNSD sa 41 poslanikom nije dobio apsolutnu vlast a Dodik je otjerao Ivanića jer mu je bio suvišan pored manje zahtjevnih socijalista i DNS-a. Pod firmom navodne zaštite srpskih nacionalnih interesa SDS je od opštih izbora iskoristio koaliciju sa SNSD-om da finansijski ojača i u Sarajevu zadovolji i uhljebi na stotine svojih članova, a dobra saradnja dvije najveće stranke nastavljena je širom Srpske do Doboja, Foče, Bileće…. Odnosi između političara, stranaka, njihovih mentora, tajkuna i finansijera su tako gusto isprepletani i uvezani da je stvoren jak Gordijev čvor koji teško neko od aktera na sceni može da razriješi.
Dvije decenije u svim strankama glavnu riječ vode gotovo isti kadrovi koji međusobno odlično sarađuju, jedni druge pokrivaju i teško je očekivati da će međusobno isprepletani političari početi jedni druge da kažnjavaju jer bi to domino efektom moglo da pokrene lavinu u kojoj bi se svi osjećali nesigurnim. Korupcija, nepotizam i kriminal proširili su se do neslućenih razmjera i gotovo da se više i ne sakrivaju od očiju javnosti jer se bahati političari osjećaju moćnim i nedodirljivim, svjesni sda neće odgovarati za zloupotrebe ako dođe do promjene stranaka na vlasti.
Sve partije su interesne grupe koje ne okupljaju članstvo oko neke zajedničke ideje, opšteg ili nacionalnog cilja, već ih povezuje želja za funkcijama, foteljama, moći, novcima i unosnim poslovima. Najveći dio tzv. „političke elite“, je korumpiran a lični interesi i želja za bogaćenjem glavni su motiv za bavljenje politikom. Svi funkcionišu na sličnim principima, imaju slične mentore i finansijere, do glasova dolaze suludim obećanjima, kupovinom, ucjenama, dobijenu vlast i funkcije dijele podobnim i često nestručnim partijskim drugovima, a ako neko ne zadovolji svoje potrebe u jednoj, prelazi u drugu, treću ili petu partiju dok ne zasiti gladne oči, usta i svoje bolesne ambicije.
Zbog toga naivni i pravde željni građani ne treba da imaju prevelika očekivanja od narednih izbora ukoliko ne dođe do krupnih i sistemskih promjena. Poneka glava koja previše štrči možda će i da sleti pred očima javnosti i kamera, ali gromoglasne najave će naprasno da utihnu iza priče o velikoj krizi, siromaštvu i dugu,, a glavni krivci će vjerovatno ostati nedodirljivi i uživaće u bogatstvu koji su oteli od svojih podanika. Tek kada dođe do smjene generacija, i sa političke scene trajno se uklone svi nekadašnji skojevci, ucijenjeni saradnici UDB-e, i političari koji dvije i više decenije vuku sve konce u svojim rukama može se očekivati da će doći do određenog napretka i ozdravljenja u društvu.

Nebojša Vukanović