Može li biti slobode medija pod okupacijom?
Republika Srpska je porobljena, a pod okupacijom nema istinske slobode, pa time ni stvarne slobode medija i novinara već postoje samo manja ili veća mjesta otpora jednoumlju, diktaturi i manipulacijama. Zbog toga povodom Svjetskog dana slobode medija se ne može pisati o stanju slobode medija u Republici Srpskoj već o pojedinim hrabrim medijima i novinarima koji nisu pod kontrolom režima, koji pokušavaju i nastoje da objektivno informišu javnost o svim važnijim događajima i opštem stanju u društvu.
Svako onaj ko ne misli, ne piše ili ne govori njihovom glavom proglašen je izdajnikom i neprijateljem države i sistema, a time je legitimisana svaka vrsta progona i napada. Pritisci na novinare su najčešće podmukli i počinje se od ucjena, „prijateljskih dobronamjernih savjeta“, prijetnji, zastrašivanja i mobinga nad članovima porodice, do otvorenih napada, otkaza i namještenih sudskih sporova koje pokreću savremeni duševni bolesnici. Iz godine u godinu stanje medijskih i opštih sloboda se pogoršava, a kritična terminalna faza počela je 2014. godine. Pritisci su sve snažniji i ogoljeniji, politički moćnici se ne libe od otvorenih i bahatih javnih zloupotreba i progona, a diktatura nekolicine postaje sve očiglednija. Gotovo sva štampa, dnevne i sedmične novine su pod kontrolom režima, a otpor unutrašnjoj okupaciji pruža nekoliko privatnih televizija i radio stanica, te nekoliko internet-portala i blogova.
Novinari nisu dovoljno cijenjeni i nemaju odgovarajući ugled u društvu iako rade vrlo težak i odgovoran posao, i sve više ljudi napušta novinarstvo tražeći manje stresno a bolje plaćeno zanimanje. Novinarstvo je sastavio dio društva, i kako društvo propada tako nažalost padaju i norme u medijima. Zbog osipanja, sve većih pritisaka, te nedostojnih pojedinaca poput Nade Veletić koji sramote časnu profesiju pretvarajući se u produženu ruku i udarne palice režima, i novinarstvo je poslednjih godina doživjelo znatan pad.
Tzv „Javni servis Republike Srpske – RTRS“ je najbolja slika stvarnog stanja u domaćim medijima. Već duže vremena režim i ne pokušava da prikrije potpunu kontrolu nad porobljenim javnim servisom koji je pretvoren u partijsku televiziju. Podatak da je centralni Dnevnik tzv „RTRS“ od ukupno 31-og minuta trajanja čak 28 minuta posvetio Miloradu Dodiku dan poslije uvođenja sankcija i stavljanja na Crnu listu SAD-a, pokazuje da bivši javni servis najviše podsjeća na program sjeverno-korejske državne televizije u periodima najveće krize i najzategnutijih odnosa sa SAD i Južnom Korejom.
Pred zoru i svitanje je najhladnije, pa se nadati da će vjetrovi rastjerati tmurne oblake koji se dugo nadvijaju nad Srpskom, da će napokon svanuti i pojaviti se sunce istinske slobode. Svakako da je prioritet dekontaminacija RTRS-a i ponovno stvaranje istinskog javnog servisa koji će objektivno, nepristrasno i istinito informisati javnost.
Sa slomom unutrašnje okupacije treba značajno promijeniti odnos društva prema novinarima. Svaka vlast mora raditi transparentno i odgovorno, polagati račune narodu, a novinarstvo ponovo treba da postane ugledno i cijenjeno zanimanje i najvažniji korektivni faktor u društvu. Svaki proces oporavka je težak i dugotrajan, ali i najduža putovanja počinju prvim malim koracima.
Nebojša Vukanović
