Lopov i odbrana Srpske

Dodik i Lopov.jpg

Lopov i odbrane Srpske

Odbrana Srpske je prioritet i zahvaljujem se Đukiću na podršci i saradnji, izjavio je Milorad Dodik nakon prijema i razgovora sa novim strateškim partnerom, prebjeglim odbornikom iz Teslića Bogdanom Đukićem zvanim Lopov. Gledajući kroz prizmu dvorskih medija, Srpska i njeni građani napokon mogu odahnuti i biti spokojni, jer je odbornik Lopov Đukić neosporan autoritet i značajan međunarodni faktor, i Dodik je sa ovakvim saveznikom napravio neprobojni bedem za sebe i Srpsku. Kukavno je srpstvo napaćeno kad je spalo da Dodik, Lopov i ini lopovi budu perjanice u odbrani Srpske i srpstva. Ne zna se da li je tužniji povod, razgovor ili sama fotografija na kojoj Lopov drži ruke u džepovima farmerki dok se slika sa Dodikom tokom prijema u Palati Republike. Lopov se nedavno javno hvalio kako je odbio ponudu od 300 000 maraka, ali se nakon nove licitacije nagodio i pridružio svom budućem zetu Draganu Saviću, koga je Dodik kupio i primio prije par mjeseci.

Kad već izolovan ne može da ugosti nekog uglednijeg predstavnika međunarodne zajednice približno svog ranga, Dodik je omalovažio i ponizio funkciju predsjednika Srpske nedostojnim ponašanjem, između ostalog slikajući se i sarađujući sa raznim klošarima koje je kao roblje kupio na političkoj pijaci. Dodik je srušio sve norme i ljestvice u društvu, a užasne devijacije i pojave nažalost su postale normalne i prihvatljive. Prvo je režim mega-korupcijom, do sada nezabilježenom na ovim prostorima, stekao ogroman novac drskom pljačkom javnih resursa, a potom su taj novac počeli da koriste za sirovu i pogubnu trgovinu ljudima. Sve je na prodaju, od poslanika, odbornika, direktora do najsiromašnijih građana, a trgovina i izdaja su postale standard. Režim očito nije svjestan da je ponižavanjem i spuštanjem čovjeka na vrijednost jednog praseta, jer mnogi prodaju sebe i porodicu i za 100 maraka, napravljen opasan presedan jer da bi sutra neko sa skromnih 10-ak do 15 miliona maraka mogao kupiti ne sam vlast i legitimitet, već cijeli narod i državu koja je krvavo stečena u Otadžbinskom ratu.

Umjesto da kao predsjednik spriječi i osudi pogubnu trgovinu ljudima, koja je u Dubrovniku ukinuta prije 600 godina, Dodik je postao glavni protagonista političke prostitucije. Papci i izdajnici, poput Stevandića, Božidara Vučurevića ili Banjca, postali su njegova pretorijanska garda, a mnogi za izdaju osim prljavim novcima bivaju nagrađeni i prijemom kod predsjednika. Režim je krenuo u opštu kupovinu i otimačinu širom Srpske, jer novaca ima na pretek, nastojeći da ostavi utisak kako se opozicija raspada a patriotska vlast tobože jača. Narod jeste sluđen medijskom presijom režima, ali je ipak sačuvao dovoljno zdravog razuma da zna da otpadnici ne mijenjaju stranu zbog nekih ideala već isključivo zarad ličnih interesa i trgovine.

Režim se boji svake zdrave ćelije u društvu, i zbog toga se svaka zdrava grupacija napada i sistemski razara kako bi se preduprijedila bilo kakva mogućnost otpora nakaradnom sistemu. Podijeljeni, zavađeni i siromašni su lak plijen manipulacije i potčinjavanja, i Dodik je Srpsku oborio na koljena kako bi opstao na vlasti. Društvo je razbjeno u paramparčad, zavladala je opšta apatija, bez politike i odanosti mafiji teško je naći posao i preživjeti, a kumovi, braća i prijatelji su posvađani i primorani da izdaju jedni druge boreći se za golo preživljavanje kao zvijeri u prirodi.

Dodik jeste ekonomski uništio Republiku Srpsku, ali intelektualno, moralno i institucionalno razaranje ostaviće mnogo veće posledice, i teže će se sanirati od nagomilanih dugova. Istorija nas uči da nijedan vlastodržac i režim koji se oslanjao na izdajnike i prevrtljivce nije se ozdržao dugo, jer se vjerolomnici ne zaustavljaju na jednoj izdaji, pa je sudbina Dodikovog nakaradnog sistema sasvim izvjesna.
Nedostojni i mentalno labilni kralj Milan Obrenović nudio je 1885. godine krunu Habzburgovcima i da Srbiju pripoji Austriji kako bi sačuvao privilegije, i mnogi istoričari ga smatraju najvećim izdajnikom i najgorim vladarom u novijoj srpskoj istoriji. Nažalost Milan dobija sve ozbiljniju konkurenciju, i izgleda da nije jedini nedostojni vođa koji je spreman žrtvovati narod i državu zarad svojih ličnih interesa i bolesnih ambicija.

Nebojša Vukanović