palpal

Kusta oteo i Dom kulture

Dopis Kusturica.jpg

Kusta oteo i Dom kulture

Kao što sam to nedavno i najavio u izjavi za magazin „Crno na bijelo“ BN televizije, Emir Kusturica uz podršku vlasti nastavlja da arči imovinu grada Trebinja. Nakon što je pod izgovorom oslobođenja od spomenika okupacija srušio predivnu kulu Petrinju iznad grada te još neke stare objekte u okolini Trebinja kako bi uzeo vrijedan kresani kamen za gradnju Andrićgrada, Kusta je od Lakija Lučana dobio na korištenje rekonstruisani Dom kulture sa cjelokupnom savremenom opremom koju je nabavila TIKA. Sve je dogovoreno mnogo ranije, a Kusta je Dom kulture dobio kao miraz za niz javnih nastupa u kojima je veličao lik i djelo lažnog Oca nacije Milorada Dodika. Pred velikim brojem svjedoka, odmah nakon čuvenog govora na dan Republike o džepnoj atomskoj bombi, Kusturica je dozivao sekretara Luku i pitao ga da li je sve sređeno, i da li treba formalno da pošalje pismo namjera Skupštini grada Trebinja.

Kusturica je pismo namjera uputio preko svoje firme „Lotika“, koja je umjesto po junakinji iz Andrićevih djela javnosti postala poznata po brojnim malverzacijama i zloupotrebama tokom gradnje „Andrićgrada“ u Višegradu. Kustina firma će od grada Trebinja svake godine kroz grant dobijati više stotina hiljada maraka, a grad će uz to plaćati i radnike koji će održavati objekat i higijenu. Pored svega, prihodi će se dijeliti tako što će Kusturici i njegovoj „Lotiki“ pripasti 2/3, a gradu Trebinju svega 1/3 prihoda. Da Kustino licemjerstvo prelazi granice hipokrizije potvrđuje i rečenica u njegovom Pismu namjera u kojoj kaže da njegovu ponudu grad Trebinja treba shvatiti kao poklon!? Da bi shvatili mentalni sklop beskrupuloznog sarajevskog šibicara, Trebinjcima je dovoljno da odu do susjednog Herceg Novog i pogledaju staru austrijsku željezničku stanicu na Škveru koje je Kusta pretvorio u restoran, apartmane i hotel iako je prvobitno govorio da ga tobož ne interesuje komercijala, i da će od stanice napraviti bioskop i akademiju za mlade glumce i režisere.

Groteskna je i tragikomična izjava nesretnog Lakija Lučana koji kaže da je ponosan što je režiser u Trebinju kupio kuću, i da je to garancija da ćemo postati žarište kulturnih dešavanja. Kusta nije želio uložiti par stotina evra kako bi sredio fasadu izrešetanu gelerima na svojoj kući pored parka u Trebinju, a ne da uloži 1 200 000 u opremanje bioskopske dvorane. Turci su uložili skoro 4 000 000 maraka u nabavku najsavremenije opreme, ne samo u bioskop i pozorišnu salu već su opremili čitav televizijski studio sa kamarama, režijom i svom opremom. Kustina i Lakijeva petparačka priča o navodnoj investiciji od 1 200 000 KM u opremu predstavlja opijum za mase da lakše progutaju još jednu udicu i prevaru. Besmisleno je i suludo da grad nakon kapitalne rekonstrukcije i renoviranja, vrijedan moderan objekat bez naknade poklanja privatniku, pa taman se radilo i o dvorskom režiseru i neimaru.

Trebinje je postalo prćija koju čerupaju lokalni moćnici i tajkuni bliski vlasti. Nakon kamena, Kusta je prvo nastojao oteti i starog ćiru sa Ložione i potopljeni most u Goričkom jezeru ali je od toga odustao nakon medijskog pritiska, u kome sam i sam značajno učestvovao. Kada je šmeknuo radove i vrijednu opremu, Kusti je izgledalo primamljivo da uzme trebinjski Dom kulture pa je naredio Lakiju da mu ga pokloni u miraz, a zauzvrat će dobiti nekoliko naručenih govora.

Kusta razvlači Dom kulture, dvorski neimari mjerkaju zemljište u kasarni, vladika planira dodatnu komercijalizaciju Crkvine, neki šmekaju zdravstvene ustanove, a tajkuni gledaju da se dodatno ogrebu od gradski budžet i elektro-energetska preduzeća. Kao hijene strvinu, lokalni moćnici razvlače preostalo bogatstvo i imovinu koja je pretekla mafijašku privatizaciji. Narod je slijep i ne vidi gdje sve ovo vodi, samo ćuti i gleda da li će od cijele stvrine njega zapasti neka koščica ili crijevce, pa da srećan i zadovoljan ode kući jer je i on nešto ušićario na poslednjem izdisaju propalog grada, društva i države.

P.S: Da je Kusta podijeljena ličnost govori nam i Pismo namjere koje je uputio Skupštini grada koje je napisano ćirilicom, dok se profesor na kraju svojeručno potpisao latinicom. Neće olovka nego pravo, iako će neki reći da se samo radi o lapsus calami.

Nebojša Vukanović