Krik očajnika

Dobio sam još jedno pismo od Nevesinjca, koji je tužan i bijesan zbog svega što se događa, i koji me je zuamolio da prenesem u cjelosti njegovo pismo, adresirnao lokalnoj vlasti i moćnicima, i da ostane anoniman kako ne bi imao problema na poslu. Činjenica da mi se obratilo puno Nevesinjaca, a da svi traže da ostanu anonimni i da ne otkrivam autora, najbolje govori kakvo je stanje u porobljenom Nevesinju, u kome vlada strah, anarhija, beznaže, negativna selekcija. U cjelosti prenosim pismo Nevesinjca, sa nadom da će uskoro doći vrijeme kada će Hercegovci glasno, slobodno i otvoreno govoriti i pisati o devijacijama i problemima u društvu.

 

Kao neko ko je rođen i odrastao u Nevesinju i kome je Nevesinje sve dalo oduvijek sam se njime ponosio. Ponosio sam se dičnom storijom moga kraja, časnim i ponosnim pretcima, istaknutim ličnostima koje su potekle iz Nevesinja, njegovim vjekovnim junaštvom i čojstvom, slobodarskim duhom… Nisu se samo nevesinjci njime dičili, već i cijeli srpski rod i imali su čime. Istorijom i naslijeđem se i sada možemo dičiti, ali nažalost naša sadašnjost nam nije na ponos. Sadašnjost nam je ukaljala sve što su naši pretci vijekovima stvarali…


Pa da krenemo. Poslednja dešavanja u gradu kojim sam se nekada ponosio su me duboko razočarala i u jednu ruku povrijedila. „Huja“ i nezadovoljstvo se u meni kupi već duže vremena, ali ovo što se dešava poslednjih dana je jednostavno kap koja je prelila čašu. Dođela kojekakvih priznanja dezerterima i to ni manje ni više nego na Mitrovdan, je šamar svim poginulim borcima, svim ožalošćenim majkama i očevima, suprugama i đeci koji su svoje sinove, muževe i očeve izgubili u ratu pa sve do pokušaja sramnog prebacivanja svoje bruke i sramote na glumce koji su došli da uveličaju ovu manifestaciju i tako prikriju svoju sramotu, a time nanoseći još veću štetu imenu i elu ovog grada.
Moja otac je proveo cijeli rat na prvoj liniji, kada se završio rat ostao je bez posla, nikada nista nije dobio, a nije ni tražio da budemo iskreni, ali opet da budemo iskreni ne bi ni dobio sve i da je i tražio. Mene i moju braću su odgojili i pružili nam i više nego što su mogli isključivo svojim radom, radili su krvnički, životom ne vodeći ni najmanje brige o sebi samo da bi nama pružili nešto i pružili su nam i više nego što nam je trebalo. Ovo nije sudbina samo mojih rodtelja nego velike većine nevesinjaca, koji su svoj život ostavili u Nevesinju i za Nevesinje i sada neke kvazi patriote dobiju nekakve nagrade, pljujući u obraz mojim roditeljima i svom nevesinjskom stanovništvu koje dijeli istu sudbinu, a to je nažalost većina.


U nevesinjskoj opštini većinom sjede ljudi sumnjivog morala ima ih toliko da se ujutru vjerovatno igraju „Vruće stolice“. na čelima javnih preduzeća su postavljeni ljudi bez dana radnog iskustva u struci, a koji su marionete hohštaplera na vlasti, svi koji misle drugačije su otjerani, svi koji nisu dupelizci su otjerani… Nevesinje je postalo školski primjer nepotizma i političkog zapošljavanja, radna mjesta u gradskim ustanovama će jos malo pa postati predmet ostavinskih rasprava i testamenata. Nažalost sami nevesinjci su to i dozvolili, niko drugi nego oni jer su ih oni izabrali, a nisu bili svjesni da biraju svoju sramotu i svoju propast. Radnih mjesta je sve manje, stanovnika je sve manje, đece ponovo sve manje i ako se nastavi ovim tempom za 50ak godina moći će se staviti katanac na ulazu u Nevesinje. Da nevesinjcima nije zapadne Hercegovine i Mostara glad bi vladala, ali izgleda da „dičnom“ i „ponositom“ Nevesinju to ne smeta već suprotno. Svita koja trenutno vodi Nevesinje se može opisati onom narodnom: „Od zla oca, od gore majke.“ Nikome čak i ne smeta što su na čela pojedinih javnih preduzeća postavljeni pojedinci za debelim kriminalnim dosijeima…


Nevesinje vode kriminalci, moralno upitne ličnosti i polupismeni pojedinci koji se do prije nekoliko godina nisu znali čestito potpisati bez da pomiješaju slova ćirilice i latinice i tako se prema njemu i ponašaju. Kao i cijela Republika Srpska, Nevesinje je postalo feudalna tvorevina, ista ona protiv koje su naši pretci i podigli slavni Hercegovački ustanak poznatiji kao Nevesinjska Puška.
Iskreno više i ne znam kako je do ovoga došlo, nemam racionalnog objašnjenja, ali znam da me je sramota, znam da to više nije ono Nevesinje o kome se uči u istorijskim knjigama i koje je opjevano u pjesmama. Ovo je molba, apel i vapaj svim nevesinjcima da se otrijezne, da krenu da razmišljaju svojim glavama, da konačno otovre oči i uzmu sudbinu u svoje ruke. Ja već odavno ne živim u Nevesinju, životni putevi su me odveli na jedno drugo mjesto, ali me boli do kosti ovo što se dešava u mom gradu, u gradu koji je za nekoliko godina postao sve što nikada od svog postanja nije bio.