Ko o čemu, RTRS o objektivnosti
Prije desetak godina kao student ponosno sam crnogorskim kolegama govorio o velikim medijskim slobodama u Republici Srpskoj, čiji se tadašnji predsjednik Čavić preznojavao zbog neugodnih pitanja novinara javnog servisa dok njihove kolege u Crnoj Gori nisu smjele ni pomisliti da Milu postave neko nezgodno pitanje. Naivno sam mislio da smo dostigli visok nivo medijskih i drugih sloboda u društvu, ne znajući da se radi o velikom projektu, pomognutom od sada mrskih zapadnih zemalja, na čelu sa dvorskim perjanicama i nekada moćnim medijskim tandemom Davidović – Kusmuk. Od mirne predaje vlasti početkom 2006. godine utihnule su i nestajale istraživačke emisije koje su tražile prašinu ispod tepiha, a od žestokog kritičara i korektora vlasti, javni servis se brzo pretvorio u noseći stub režima. Vremenom je potpuno nestao i bilo kakav privid objektivnosti, na čelo javnog servisa i SRNE dovedeni su odani i provjereni partijski kadrovi, a vrhunac nekorektnosti dostignut je u poslednjoj predizbornoj kampanji. I dok se vlast mjesecima u centralnom dnevniku i drugim informativnim emisijama iživljavala i ispirala mozak građanima izmišljajući domaće i strane neprijatelje, besmislene afere i nova Potemkinova sela i spasonosne projekte, drugi politički subjekti dobijali su strogo kontrolisan i sterilan minut prostora negdje oko ponoći dok većina gledalaca spava, kako bi se u Orvelovom stilu stvorila imaginarna slika tobožnje objektivnosti i nepristrasnosti.
Objektivna anketa među građanima i mišljenja mediokriteta na otvaranju sinošnje emisije „Intervju“ uveselila je gledaoce koji su sa nestrpljenjem čekali obraćanje oca nacije zabrinutog što nakon 20 godina provedenih u Parlamentu BiH Šefik Džaferović ponovo sjedi na njegovom čelu, ali ovaj put ne sa Nikolom Špirićem kao 2002. godine. Da je Nidžo ponovo pored Šefika u klupi srpstvo bi bilo sigurno, svi bi mogli biti mirni i spokojni a hiljade Kebinih stranica i dalje bi negdje kupile prašinu ili bi gotovo neprimjetno kao agencijska vijest pošle kroz Dnevnik RTRS-a. Ovako, bez Nidže ili nekog drugog pouzdanog partijskog kontrolora, moraju su praviti specijalne emisije kako bi se nacija alarmirala i spiječila izdaju. To što je Špirić pune četiri godine predsjedavao istim Parlamentom zajedno sa Šefikom Džaferovićem, što je kao ministar finansija prošle godine obezbjedio milione maraka za angažovanje novih 20-ak sudija i tužilaca za ratne zločine u Sudu i Tužilaštvu BiH dok se vlast na javnom servisu tobože bori za njegovo ukidanje, i što su svi poslanici vladajuće koalicije glasali za prenos svih nadležnosti sa entitetskog na državni nivo u poslednjih 15 godina samo su suvišna pitanja zlonamjernih i malicioznih.
Predsjednik se po starom običaju svađao sam sa sobom igrajući se pronalaženja razlike između dva lista papira, postavljajući sebi pitanja i dajući odgovore. Osim neozbiljne priče o rješavanju svih problema štampanjem milijarde bez pokrića, u emisiji se gotovo nije ni govorilo o ozbiljnim temama, sve većoj apatiji i nagomilanim problemima većine građana.
Vlast je preko RTRS-a, SRNE, Glasa Srpske i drugih dvorskih glasila snažno gurnula klatno i tako potpuno destabilizovala i izbacila iz ravnoteže cjelokupan medijski prostor u Republici Srpskoj. Biće potrebno dosta vremena i mukotrpnog rada da se stvari vrate na svoje mjesto, a nadam se da će upravo kroz proces depolitizacije i profesionalizacije RTRS-a, koji će nadam se postati objektivni javni servis svih građana, uskoro početi i dugo iščekivani oporavak društva koje vapi za katarzom.
Nebojša Vukanović
