Kako žive Srbi u Kninu 20 godina nakon „Oluje“ i progona

knin-5.jpg

Reportaža o Srbima u Krajini

Popaljena sela, minirane kuće, uništena infrastruktura, pusta i u korov zarasla imanja… to su prve slike sa područja bivše Republike Srpske Krajine i 20 godina nakon operacije „Oluja“. Velika prostranstva Like, Korduna, Banije i Sjeverne Dalmacije su veoma rijetko naseljena područja na kojima uglavnom žive starija licam, pa ako se nešto uskoro ne promijeni vrlo je vjerovatno da za će za koju godinu ostati pusta. U Hrvatsku se vratila svega petina protjeranih Srba, a među njima je veoma malo mladih. Smilja Maglov sa suprugom 2005. godine vratila se u selo Gornju Poloču kod Knina, i danas živi od poljoprivrede i socijalne pomoći. „Suprug i ja smo obnovili kuću i vratili se u Poloču prije deset godina, a troje djece ostalo je u Srbiji. Ovdje nema posla niti budućnosti za mlade, pa se niko i ne vraća. Dođu ljeti, budu tu tokom odbora i onda se vrate u Srbiju. Bezbjednosna situacija je dobra, niko nas ne dira, ali je teška ekonomska situacija. Uglavnom se vraćaju stari, a živi se od poljoprivrede, stočarstva, socijalne pomoći i penzije. Srbi se vraćaju u seoska područja, dok je malo povratnika u samom Kninu“.

Uoči obilježavanja 20 godine od „Oluje“, Hrvatska je uložila značajna sredstva u sređivanje Knina. Asfaltirane su ulice, uređeni cvjećnjaci, obnovljene fasade, rekonstruisana je čuvena Kninska tvrđava u kojoj je otvoren Muzej domovinskog rata. No mnogo su veće demografske promjene u nekadašnjoj prijestonici Republike Srpske Krajine. Od 46 000 stanovnika po popisu iz 1991. godine, Srbi su činili više od 80% stanovništva, a danas je situacija potpuno drugačija. Nakon „Oluje“ svi srpski stanovi su oteti predratnim korisnicima, oduzeto im je stanarsko pravo a stanovi su planski podijeljeni Hrvatima koji si doseljeni iz Bosne. U Kninu trenutno živi nešto više od 2000 Srba, dok Hrvati čine 80% stanovništva.

Predsjednica Srpskog nacionalnog viješa Šibensko-kninske županije Ana Šimpraga kaže da se situacija iz godine u godinu dodatno pogoršava. „Srba je sve manje u Kninu jer mnogi povratnici odlaze jer nemaju uslove za održiv povratak. Najmasovniji povratak bio je od 1998. do 2005. Godine. Diskriminacija je vidljiva na svakom koraku, a institucije ne poštuju ni minimilan broj radnika srpske nacionalnosti koji bi morali dobiti posao u gradskoj i javnoj upravi. Tako u gradu Kninu trenutno rade svega 4, a u ostalim institucijama još desetak Srba. Situacija je još teža u Benkovcu, Drnišu i drugim opštinama Sjeverne Dalmacije. Sve je manje sredstava za obnovu kuća, a umjesto da olakšaju život povratnicima, Hrvatska država je nametnula obavezu plaćanje ponovnog priključka struje i vode u obnovljenim domaćinstvima. Tako treba platiti najmanje 9 000 kuna, što je 1 200 evra, da biste priključili struju u obnovljenoj kući, a većina povratnika nema ta sredstva. Mnogo je prepreka i problema, dok podršku imaju Hrvati koji su se masovno doselili u Knin nakon završetka rata. Jedan od velikih problema je i oduizeta stanarska prava i stanovi predratnim vlasnicima, Srbima, i država ne želi da riješi ovo pitanje. Ako neki Srbin i uspije povratiti stan sudskim putem, a to je vrlo rijedak slučaj, veoma su velike cijene za otkup stana i ne zbog toga ga ne može uknjižiti kao svoje vlasništvo“.

Samostalna demokratska srpska stranka trenutno je najjača politička organizacija Srba u Hrvatskoj. Na lokalnim izborima 2005. Godine osvojila je 8 od ukupno 17 mandata u lokalnoj Skupštini opštine, ps su sve hrvatske strankemorale da formiraju široku koaliciju kako Srbi ne bi preuzeli vlast. Strahujući da bi još masovnijim povratkom Srbi mogli izabrati svog gradonačelnika Knina, opština je podijeljena i formirane su četiri nove sa srpskom većinom. Srpska sela su odvojena od grada, pa sada Srbi jedva imaju svega 4 odbornika u kninskoj opštini. „Srbi imaju većinu i lokalnu vlast u četiri opštine koje su nekada bile sastavni dio Knina, a to su Biškupija, Ervenik, Kistanje i Civljane. U sjevernoj Dalmaciji najteža situacija je u Benkovcu,m jer tamošnji načelnik ne dozvoljava Srbima da na bilo koji način učestvuju u lokalnoj vlasti i odlučivanju. Hrvatska sistemski i organizovano radi na promjeni demografske strukture stanovništva, a to dokazuje i plansko naseljavanje Hrvata u nekada etnički čisto srpskim sredinama. Tako je u nekada etnički čisto srpskim Kistanjama naseljeno oko 500 porodica Janjevaca sa Kosova, a sličnih primjera je puno“ ističe Šimpraga.
Krajina malo oživi tokom ljeta kada rasuti Srbi iz svih krajeva svijeta, od Engleske i Kanade do Australije, dođu u rodno mjesto, okupe se, organizuju fudbalske i turnire u tradicionalnoj igri balota. To je najbolja prilika da se nakon duže vremena okupe stare komšije i prijatelji. Na ulicama je dosta beogradskih i srbijanskih tablica, ali čim prođu odmori kraj opusti, a starci ostaju da čekaju novo ljeti kako bi vidjeli svoju djecu i unuke.

Tokom avgusta i septembra 1995. godine počinjeni su brojni zločini nad srpskim civilima u kninskim selima Grubor, Varivode, Mokro Polje, Golubić Kistanje. Ostaci nastradalih otkriveni su na Gradskom groblju u Kninu, a i danas se traga za skoro 1 000 nestalih srpskih vojnika i civila. Niko za zločine nije odgovarao, a čak su raznbijene i ploče sa ćiriličnim natpisima kojima su povratnici željeli obilježiti mjesta stradanja svojih najblićžih srodnika. Nebojša Smiljanić iz Dalmatinskog Kosova kod Knina nakon 12 godina pronašao je posmrtne ostatke svog oca koji je uvijen na kućnom pragu. „Uspjeli smo putem DNK analize pronaći kosti oca koji je ubijen sredinom avgusta ispred naše porodične kuće u selu. Majka je uspjela da izađe u koloni na slobodnu teritoriju, a otac je stradao jer nije želio da ode sa ognjišta. Vjerovao je da će Tuđman održati obećanje i garantovati sigurnost Srbima, ali i on i još nekoliko starijih Srba iz sela je mučeno i ubijeno. Na stotine nedužnih staraca i srpskih civila stradalo je u selima oko Knina, i za to do sada niko nije odgovarao. Na više mjesta bili su podignuti spomenici u znak sjećanja na naše stradale, ali su oni porušeni jer su bili napisani ćirilicom, i Hrvatima smeta bilo kakvo obilježje koje bi ih podsjećalo na strašne zločine koje su počinili nad nedužnim srpskim stanovništvom“

Službeni poodaci govore da se u Krajinu vratilo oko 134 000 Srba, jer jih je toliko uzelo hrvatsku ličnu kartu i dokumenta, ali stvarni podaci sa terena kazuju da se u svoje domove vratilo svega oko 70 000. Prije rata na području Hrvatske živjelo je 580 000 Srba, a danas ih je ostala svega petina. Umjesto 12,5 % Srbi danas čine nešto više od 3% ukupnog stanovništva u Hrvatskoj. Matica Srbija i Republika Srpska u proteklih 20 godina nisu učinili puno na pružanju podrške masovnijem povratku Srba na vjekovna ognjišta. Vodeći srpski političari se krajiških izbjeglica, koje su rasute po svijetu od Evrope do Amerike i Australije, sjete samo tokom obilježavanja progona i stradanja. Krajišnici ne mogu sami da riješe nagomilane probleme, nadaju se da će se dosadašnja praksa promijeniti i da će Srbija više da radi na poboljšanju položaja srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Dodatak 1: Dalmatinsko Kosovo kod Knina: Jedno od važnijih istorijskih mjesta je i Dalmatinsko Kosovo, skup od 7 srpskih sela u okolini Knina. U centru oblasti nalazi se crkva Lazarica, posvećena caru Lazaru i stradalom Kosovu. Dalmatinsko je često dijelilo sudbinu mnogo većeg i poznatijeg Kosova, pa su i na ovom području Srbi vijekovima stradali i borili se za opstanak i preživljavanje. Upravo na ovom mjestu, ispred crkve Lazarice, početkom jula 1990. godine okupljeni Srbi su na velikom narodnom Saboru donijeli odluku za osnivanje Srpske autonomsne oblasti Krajina, i za lidere pored izabrali Jovana Raškovića, Milana Babića i Milana Martića. Nakon „Oluje“ mnogi su prvo bili otišli na Kosovo i Metohiju, ali su nakon svega 4 godine ponovo morali napustati dom bježeći pred neprijateljem i bombardovanjem. Crkva Lazarica prije nekoliko godina je obnovljena i pretvorena u manastir. Uz drevnu Krku i Krupu, ovo je jedan od tri srpska manastira u okolini Knina.

Dodatak 2: Pokatoličavanje tabu tema: Precizni podaci ne postoje, ali u javnosti se govori da je mnogo Srba nakon rata prešlo iz pravoslavne u katoličku vjeru. To je tabu tema o kojoj niko ne želi da govori. Pokatoličavanje Srba posebno je izraženo u većim gradovima, centrima i urbanim sredinama, a prema nekim podacima u poslijeratnom periodu izmeđšu 25 000 i 30 000 Srba postali su Hrvati tako što su prešli iz pravoslavne u katoličku vjeru.

Dodatak 3: Republika Srpska Krajina zauzimala trećinu sadašnje Republike Srpske. Do 1995. godine Krajina je imala površinu od oko 17 000 km2, a na ovtom prostoru živjelo je oko 400 000 Srba. Teritorija je bila podijeljena na tri teritorijalne cjeline, Krajinu koja je obuhvatala Liku, Kordun, Baniju, Ravne Kotare i Sjevernu Dalmaciju, te Istočnu i Zapadnu Slavoniju. Zapadna Slavnija okupirana je 1-og maja 1995. godine nakon operacije „Maestral“, dok je istočna Slavonija integrisana u sastav Hrvatske „Erdutskim sporazumom“ koji je sklopljen početkom novembra 1995. Godine. Krajina je do ljeta 1995. godine kod Obrovca imala i izlaz na more. Krajišnici nerado govore o tome koji su razlozi vojnog sloma i poraza nakon 4 godine borbe , ko je širio strah i paniku među vojskom i narodom, da li je uzrok izdaja, oskudica, siromaštvo, korupcija ili trgovina i volje velikih sila Krajišnici. Sud o tome daće istoričari kada se otvore arhive i sazna šta se sve iza kulisa događalo na ovim prostorima.

Dodaztak 4: Posledice „Oluje“ – U napadu Hrvatske vojske početkom avgusta 1995. Godine ubijeno je oko 2 000, a sa svojih vjekovnih ognjišta protjerano oko 250 000 Srba. Potpuno je spaljeno i uništeno 380 srpskih sela i popaljeno između 25 000 kuća i domaćinstava, pa se zato „Oluja“ smatra za najveće etničko čišćenje sprovedeno u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Nebojša Vukanović