palpal

Kako je Vlada uništila drvnu industriju Srpske

original-balvani-(2)4.jpg

Objavljujemo tekst i analizu trenutnog stanja u Šumama Srpske i drvnoj industriji Republike Srpske koju je pripremio i poslao nam vlasnik jedne od najstarijih privatnih fabrika za preradu drveta i proizvodnju namještaja u Republici Srpskoj. Zbog bojazni da mu Šume Srpske potpuno ne obustave isporuku drvne građe za preradu nećemo objaviti njegovo ime, kako ne bi ugrozio rad preduzeća i posao za velći broj radnika. Prenosi njegove utiske i iskustva u poslovanju sa Šumama Srpske..

KAKO JE VLADA RS UNIŠTILA DRVNU INDUSTRIJU NA SARAJEVSKO- ROMANIJSKOJ REGIJI

Zbog nedostatka Zakona o preradi drveta u RS imamo gotovo diletantski odnos vlasti kada je u pitanju podrška ovoj industrijskoj grani.
Kada analiziramo podrške vlade drvnoj industriji u RS i njenom razvoju gotovo da se stekne utisak da je vlast svjesno željela propast drvne industrije, ali pošto je skoro nemoguće pronaći interes vlasti za propast drvne industrije pa makar ona bila i ova aktuelna jer bi to izazvalo mnoge socijalne probleme (kao što je sada slučaj) onda se bez sumnje može zaključiti: da je nezvanje, nebriga, nestručnost i nezainteresovanost vlasti da riješi probleme u ovoj industrijskoj grani dostiglo nivo diletanizma.

Diletantski odnos vlasti prema drvnoj industriji u RS uzrokovala je propast ove industrijske grane, a pogotovu na istoku RS gdje je ova industrija bila uslov za opstanak na ovim prostorima jer je ovaj region bio naslonjen isključivo na preradu drveta, pa je nivo razvijenosti ove industrijske grane održavao standard života građana na ovim prostorima od Han Pijeska, Kalinovika, Foče, Gacka i Nevesinja gdje je sječivi etat drveta preko 2/3 od ukupnog etata RS, a na tom prostoru nema više niti jedne fabrike. Danas je na ovom prostoru vlast ubila svaku šansu za izgradnju ozbiljnih drvoprerađivačkih kapaciteta finalnih prerada drveta što bi podrazumijevalo veći stepen zapošljavanja i omogućilo ostajanje mladih ljudi na ovim prostorima.

Od odlaska Vlade RS sa Pala sve političke vlasti, a pogotovo ova aktuelna drvo kao resurs uglavnom su koristili za namirivanje političkih interesa, a to su prije svega politički poeni i obezbjeđenje sredstava (arčenjem šumskih resursa) isključivo za finansiranje političkih procesa, davanje prednosti za eksploataciju ovog resursa firmama i ljudima koji su bili u vladajućoj partiji oduzimajući tako stečena prava firmama i pojedincima koji su izražavali negativne stavove protiv politike koja je za ove prostore imala katastrofalno negativne posledice.
Ti „borci za RS i njeni spasioci“ znaju da RS kojom oni vladaju ne bi ni bilo da nije bilo sarajevsko-romanijske, gornjo-drinske i hercegovačke regije (bez namjere da omalovažim borbu naroda RS i u drugim krajevima) ali isto tako znaju da na ovom prostoru gdje je 2/3 sječivog etata ima samo 12% glasača pa iako je to gotovo 50% teritorije RS za što se ne treba žrtvovati jer to na izborima nema ko nagraditi.
Ako se ovom doda da vlast nije ni svjesna šta je bila njena obaveza i šta je propustila uraditi za ovu industrijsku granu (zbog svog diletantskg odnosa) izvjesno je za očekivati intenzivno raseljavanje srpskog naroda sa ovih prostora, prije nego će se desiti perspektivna njegova budućnost.

Odmah nakon završetka rata vlast je propustila priliku da iskoristi entuzijazam ljudi koji su željeli da izgrađuju zemlju u kojoj su izborili slobodu i u kojoj će moći da biraju vlast koja će ih voditi u bolju i perspektivniju budućnost. Vlast je propustila priliku da izgradi pozitivne zakonske propise kako bi stručnim ljudima, pregaocima i patriotima dala šansu da u ovom društvu obezbijede pozitivne ekonomske promjene, zašto je bilo neophodno donijeti zakon o preradi drveta što je vlast svjesno izbjegavala.
Pošto je posle rata drvo bilo jedini preživjeli resurs bilo je sasvim logično da se u tom posleratnom periodu krene sa izgradnjom prerađivačkih kapaciteta za drvo. Tadašnja SDS-ova vlast je pokušala dati podsticaj za razvoj finalnih prerađivačkih kapaciteta tako što je prioritet kod snadbijevanja sirovinom dala drvnoindustrijskim kombinatima koji se bave višim nivoom prerade i koji su tada bili uglavnom državno vlasništvo. Preduzećima na primarnom (pilanskom) nivou prerade nametnuta je akciza od 3% od izvozne cijene. Obzirom da je izvozno tržište za primarni proizvod od drveta bilo gotovo 100/100 vlast je na taj način podstakla sve drvoprerađivače da krenu u razvoj i na višem nivou prerade pa makar to bile radne operacije sa najnižim nivoom finalne prerade drveta, kao što je sušenje i uzdužno profilisanje drveta. Na ovaj način vlasnici su bili oslobođeni plaćanja akcize ali je to rezultiralo većim brojem radnika angažovanih na preradi na jednoj jedinici resursa.

Većina tadašnjih drvoprerađivača krenula je u razvoj koji zbog nedostatka finansijskih sredstava nije bio ekspanzivan ali je bio evidentan i izvjestan. Izgrađeno je nekoliko fabrika građevinke stolarije i namještaja na području sarajevsko –romanijske regije koje su u svakoj opštini bile faktor ekonomske stabilnosti građana koji su u njima nalazili zaposlenje.
Nažalost, vlast razvoj privatnog sektora u drvnoj industriji nije podržala onako kako i koliko je bilo potrebno. Zakon o šumama nije davao prednost finalnim prerađivačkim kapacitetima u smislu obezbjeđenja sirovinom u skladu sa nivoima prerade nisu se davali nikakvi podsticaji za razvoj i zapošljavanje nisu poštovali nikakve poreske olakšice. Vlast nije školovala kadrove u skladu sa potrebama ovog tržista nisu postojali ni instituti za podršku razvoja ove industrijske grane itd.
Bez obzira na odsustvo političke podrške vlasti drvna industrija u privatnom sektoru se razvijala, a sve zahvaljujući entuzijazmima ljudi koji su je gradili i tradicionalnim iskustvima iz oblasti prerade drveta na ovom području.
Fabrike za finalnu preradu drveta u privatnom sektoru imale su tako potrebu za simboličnim količinama šds koje su trebale biti višeg nivoa kvaliteta ali se zbog nedostatka zakonskih propisa u ovoj oblasti niko nije obavezivao da se ovim fabrikama obezbijedi nabavka trupca koji je u skladu sa njihovim proizvodnim programima.

Kako su u međuvremenu propali drvnoindustrijski kombinati u državnom sektoru politika je prestala podržavati ova preduzeća kao izvore političkih poena pa je težište političkih interesa prebacila na privatni sektor podržavajući tako kolektive i pojedince isključivo prema stepenu finansijske podrške aktuelnim vladajućim partijama. Političke partije na vlasti su insistirale i postavljale „svoje ljude“ na čelo JP „Šume RS“ i na čelo ŠG isključivo sa ciljem prikupljanja finansijskih sredstava za političke partije i njihove izborne kampanje, što je uzrokovalo uvođenje mita, korupcije i kriminala u „Šume RS“ na velika vrata.
Za potrebe izbornih procesa vršila su se nekontrolisana primanja radnika u JP i u šumska gazdinstva. Bez obzira na činjenicu da je razdvajanjem ŠG na preduzeća za gazdovanjem šumom i preduzeća za sječu i vuču u ŠG bio je evidentan višak radne snage te je u cilju smanjenja troškova u JP bilo potrebno od 2600 radnika (koliko ih je tada bilo) bilo potrebno otpustiti najmanje 500 radnika. Jačajući taj parazitski front u JP „Šume RS“ koji služe da samo izlaskom na izbore svake dvije godine nagrade i revanširaju se onome ko im je omogućio život bez rada i znanja. Broj zaposlenih radnika u JP „Šume RS“ dostigao je broj od 4710.
Sa viškom od gotovo 2500 radnika u JP „Šume RS“ bilo je vrlo teško obezbjediti rentabilno poslovanje. Obzirom na prekomjerno uplitanje politike šanse za razvoj šumarstva i drvne industrije u zemlji su dovedene do minimuma. Kao jedno od rješenja aktuelna vlada je donijela odluku da se podigne cijena šds za 10% kako bi se koliko toliko omogućila likvidnost JP „Šume RS“. Međutim sa cijenom uvećanom za 10% drvna industrija kao kupac šds nije više bila likvidna i u međuvremenu svi veliki drvno industrijski kombinati su propali. Tako propast tih velikih finalnih preduzeća (za koje je kriva isključivo vlada Milorada Dodika) postaje negativan primjer vlasnicima privatnih preduzeća te skoro svi odlučuju da se njihova ulaganja ograniče na nivo primarne prerade drveta jer bez Zakona o preradi drveta aktuelna vlast nije bila garant investitorima koji su imali namjeru razvijati drvnu industriju.
Tada počinje nekontrolisano otvaranje malih pogona za pilansku preradu drveta i sve veći broj vlasnika tih pilana učlanjuje se u vladajuće političke partije koje će im uz provizije omogućiti da otkupe tuđa stečena prava, bez obzira na nivo društvene koristi pa
pripadnicima političke partije na vlasti biva omogućeno da najkvalitetniji dio drveta (planiran za proizvodnju namještaja ) kupe po znatno nižoj cijeni i izrežu ga u građevinske elemente i tako ga po 1m³ obezvrijede za nekoliko stotina maraka.

Tada postaje intenzivno međusobno lobiranje. Aktuelna vlast preko svojih instalisanih pojedinaca počinje da crpi novac iz JP „Šume RS“. Tako je socijalističkoj partiji pripalo mjesto generalnog direktora „Šuma RS“, DNS-u nekoliko ŠG a sva ostala ŠG pripala su SNSD-u da tamo instaliraju svoje direktore preko kojih će vršiti zadovoljavanje stranačkih interesa. Bilo da se obezbjeđuju politički poeni zapošljavanjem, bilo da se crpe materijalna sredstva za partije i za pojedince, bilo da se akumulirana sredstva troše za izgradnju puteva koji nisu šumski, a sve sa ciljem obezbjeđenja političkih poena ili pak za pridobijanje vlasnika privatnih pilana koji dio sredstava stečenih zajedničkim ilegalnim radom moraju da vrate političkim partijama radi kupovanja glasača na izborima.
Tada aktuelna vlast (vlada Milorada Dodika) odlučuje da u stečajnom postupku kupi drvnoindustrijski kombinat „Romanija“u Sokocu a sve sa ciljem političke obmane glasača ne vodeći pri tom računa o negativnim posledicama po drvnu industriju u privatnom sektoru, koje su nastupile zbog prekomjerne i nezakonite informacije tada vladinog preduzeća „Nova Romanija“ Sokolac.
Kupovinom drvnoindustrijskog kombinata na Sokocu vlada Milorada Dodika obećava nekoliko stotina novih radnih mjesta poziva sve stručne radnike iz privatnih preduzeća da pređu u vladino preduzeće, pokreće negativnu kampanju protiva tada primarnih preduzeća na Romaniji koja zbog favorizovanja „Nove Romanije“ ostaju tada i bez radnika i bez kvalitetne sirovine.

Obzirom da je snadbijevanje drvne industrije sa sirovinom bilo preko međustovarišta vlada naređuje da se njeno preduzeće ( u cilju izbjegavanja plaćanja troškova do međustovarišta i manipulativnih troškova od 5% sa najkvalitetnijom sirovinom) snadbijevaju direktno iz šume. Tada nastupaju političke manipulacije i nekontrolisan i neevidentiran dovoz trupaca direktno iz šume, a za potrebe političkih pojedinaca koji su tada namješteni da upravljaju „Novom Romanijom“. Tako su vlasnici drvnoindustrijskih preduzeća u privatnom sektoru ostali bez radnika i sirovine koju su i dalje nabavljali iz međustovarišta ali isključivo ono što nije odgovaralo „Novoj Romaniji“. Za nekoliko godina takvog rada u „Novoj Romaniji“, rada za isključivo političke pojedince desile su se nevjerovatne pljačke i sukobi interesa, krađe osnovnih sredstava, paljevine, štrajkovi i razni drugi vidovi opstrukcija, što je rezultiralo ponovnim zaustavljenjem procesa proizvodnje.

Obzirom da su i privatna, tada renomirana preduzeća zbog kupovine Romanije od strane RS koja im je poslala poruku da na njih ne računa, bila uveliko reducirala proizvodnju mjesta za povrat prevarenih radnika iz „Nove Romanije“, više nije bilo.
Iza „Nove Romanije“ ostali su opljačkani pogoni, dug od preko 4 miliona KM „Šumama RS“, nekoliko miliona KM za poreze i doprinose, 4 godine neizmireni lični dohodci radnika i 100 radnika završilo je na ulici.
Pozitivni efekti za aktuelnu političku vlast jesu ti da je jedino tad SNSD na Sokocu na lokalnim izborima imao svog načelnika ali isključivo zbog prevare glasača kojima su obećavana nova radna mjesta, oživljavanje Sokoca i vraćanje srećnih vremena kada je ovaj privredni gigant zapošljavao blizu 2000 radnika.
Zbog evidentne propasti šumskih gazdinstava i akumuliranih gubitaka po osnovu nenaplaćenih potraživanja bilo je potrebno stvoriti uslove za ozdravljenje tih ŠG pa je se u cilju obezbjeđenje unutrašnjih ušteda naredilo izbjegavanje trupca što je do tada bila obaveza i učešće skupih klasa podignuto je sa 20 na skoro 60% .
Pošto je stvarno učešće I klase u „Šumama RS“ bilo oko 20% ( zajedno sa furnirskim i „L“ trupcem) dizanje procenta I klase na 50 pa čak i 60% širom je otvorila vrata korupciji u šumama. Vlasnici privatnih pilana koji su htjeli platiti i nabaviti I klasu morali su u šume nositi od 5 do 10 KM/m3 da im nebi bila otpremljena II i III klasa obilježena sa pločicom I klase.

Tada je nastalo nevjerovatno lobiranje u šumama od strane vlasnika privatnih pilana: nošenje ražnjeva, organizovanje banketa sa šumarima, nošenje novca i drugih vidova nagrada i darovanja, a sve sa ciljem da ne bi bili pokradeni i oštećeni od strane otpremača i odgovornih radnika u šumama.
Vlasnici finalnih prerada drveta nažalost nisu bili u situciji da lobiraju u šumama niti su imali vremena za to jer su danonoćno boravili u svojim fabrikama i lobirali na inostranim tržištima i sajmovima računajući da će njima pripasti najkvalitetnija sirovina jer su oni društveno korisniji od pilana.
Međutim zbog nedostatka zakonskih propisa koji su trebali urediti odnose u ovoj oblasti skoro sve fabrike za primarnu preradu drveta sa nekoliko stotina zaposlenih radnika su propale ili su se vratile na primarni nivo prerade ili su pak potpuno promijenile djelatnost.
Isključivi krivac za nepostojanje Zakona o preradi drveta je aktuelna Vlada koja je htjela upravljati ovim resursom isključivo za potrebe politike a ne za potrebe naroda.
Udruženje drvoprerađivača je pokretalo pitanje donošenja Zakona o preradi drveta ali je Vlada slala svaki put poruku da će to uraditi pposle izbora jer je pred izbore trebalo pomoći našim ljudima da imaju potrebnu sirovinu i istovremeno da se oni koji „nisu naši“ puste niz vodu bez obzira na broj zaposlenih radnika, stepen industrijske finalizacije i stepen industrijske korisnosti.
Za preduzeće „Drvolik“ iz Rogatice pred zadnje izbore predsjednik Dodik je izjavio „nije naš on mora niz vodu“ a kada su mu sugerisali „ali ima 200 radnika“ rekao je „ bez obzira taman da ima hiljadu ne smije se podići“.

Za nekoliko godina desilo se nekontrolisano otvaranje pilana čiji su vlasnici imali namjeru da koruptivnim metodama dođu do enormnih količina sirovine najboljeg nivoa kvaliteta, samo da daju proviziju 10 KM i da pomognu političku partiju u njenim izbornim kampanjama.
Pošto su skoro svi primarni drvoprerađivači nosili novac u šumu, bilo je onda nemoguće svima zauzvrat dati I klasu jer je bilo samo 20 % onda su ti koji su davali novac u nedostatku I stvarne klase bili obavezni uzimati i II i III klasu trupca a koji nosi pločicu I klase ali bi za datu proviziju bili nagrađeni sa do nekoliko m3 viška (građe koju nisu platili) i na taj nači ih činili zadovoljnim. Međutim, zbog otpreme neplaćenih količina na lagerima su se počeli pojavljivati manjkovi koji su se morali peglati na način da se onom ko nije donio novac isporuči manje od onog što je plaćeno. Finalni drvoprerađivači su trpjeli najviše štete i po osnovu količine i kvaliteta, ali su im od strane šumara bivala zapušavana usta „šta hoćeš ti plaćaš na 60 ili 90 dana a ovi plaćaju avansno ili na 30 dana“ tako da je odluka Vlade da pomogne finalnu preradu tako da joj je data mogućnost plaćanja na 90 dana izigrana, bila kontraproduktivna i samo ubrzala propast finalne drvne industrije.
Direktori šumskih gazdinstava pronašli su najnoviji metod za korupciju. Intezivirali su prodaju celuloznog drveta u „Natron“ Maglaj gdje je bilo moguće istovariti 10-15% građe manje nego što piše na papirima, što je omogućavalo da se po svakom istovarenom kamionu ukrade 5 pa čak i do 10m3 građe što ostavlja prostora za podmirivanje nedostajućih zaliha na lagerima koje su u kvalitetu I/III klase trupca otpremljene privatnim pilanama . Prevoznici rudnog i celuloznog drveta su preko „svojih ljudi“ u Maglaju izlobirali prihvatanje manjkova u Maglaj koji su zbog toga bili čašćavani a autoprevoznici su naplaćivali prevoz vazduha a neki su se čak sutradan u istom ŠG pojavljivali kao kupci trupca I/III klase i sa otpremačima i upravnicima u šumama dijelili viškove obezbjeđene prevarom.

Na taj način „Natron“ Maglaj pretrpio je štetu jer je platio 10-15% vazduha po 48 KM/m3 što po kamionu iznosi 250-500 KM, a ŠG štetu po kamionu od 450 do 1000 KM po kamionu jer je razlika u cijeni celulozi i trupca za rezanje od 50 do čak 100 KM/m3.
Pojedina preduzeća u primarnoj preradi drveta svakodnevno tovare od 5-7 kamiona (kamioni jednog vlasnika) i svakodnevno stvaraju mogućnost da se dan kasnije od ŠG ukrade od 30-50 m3 građe u I/III klasu.
Samo jedno preduzeće je za period od tri godine (od kako se tako radi) za „Natron“ Maglaj odvezao više 2000 kamiona čime je ostavljena mogućnost krađe od 10-12.000 m3 u klasi. Danas to preduzeće u ŠG “Sjemeč“ Rogatica, ŠG „Stakorina“ Čajniče i ŠG “Panos“ Višegrad kao prevoznik celuloznog drveta ima apsolutni primat. Utovar i otprema se vrši u svako doba dana i noći nedjeljama i državnim praznicima, što upućuje na nevjerovatne razmjere kriminala i uključenost mnogih odgovornih lica u ove kriminalne procese.
Direktori pomenutih ŠG su izigrali isključivu naredbu o zabrani utovara u neradnom vremenu i neradnim danima koju je zajedno sa prisutnim policijskom službenicima donio tadašnji direktor JP „Šume RS“ Neđo Ilić a koja je potpisana od strane tadašnjeg direktora policije RS gospodina Uroša Pene.
Ovakav rad direktno je bio izlobiran od strane Milorada Jagodića koji je sa pozicije narodnog poslanika RS ignorisao naredbe o zabrani utovara neradnim danima i koji sa ovim preduzećem, koje danas na zalihama ima 5000 m3 građe namještajskog kvaliteta, i koje u strukturi ima najmanje 1000 m3 furnirskog trupca koji je prodavan kao I i II klasa i na taj način mu smanjena vrijednost najmanje 100 KM/m3.
Kao negativna posledica ovakvog rada pojavljuje se enormno učešće celuloznog i rudnog drveta u ukupnoj strukturi, pa su ŠG Rogatica i Foča zabilježili učešće celuloznog drveta za 50% više nego ranijih godina, preduzeća Sokolac i Han Pijesak čak do 100% više. Uvećano učešće u odnosu na prošlu godinu na Sokocu bilo oko 20.000m3 više od pretprošle godine, a učešće celuloznog drveta na Han Pijesku bilo je čak za 25.000m3 uvećano prošle godine u odnosu na predrpošlu godinu.
Tada se pokreće kampanja o iznenadnom sušenju čitavih šumskih kompleksa, a sve sa ciljem ublažavanja krivice u JP i ŠG. Umjesto da se ispoštuje zakoni pravilnik u borbi protiv sušenja direktori ŠG Han Pijesak, Sokolac;Rogatica, Višegrad, Foča, Čajniče sve su radili da se sušenje intenzivira kako bi se obezbjedile veće količine celuloznog drveta pomoću kojih peglaju pokradene zalihe na lagerima.
Odgovornost direktora i drugih odgovornih lica u ŠG detaljno je obrazloženo u krivičnoj prijavi koju ćemo ovih dana predati tužilaštvu.

PRIMJERI KRIMINALNIH RADNJI U ŠUMAMA

1. Zbog nedomaćinskog gazdovanja šumom a sa ciljem ličnog bogaćenja odgovorni radnici u šumama su namjerno podsticali sušenje čitavih šumskih kompleksa, a sve sa ciljem protivzakonitog sticanja kako smo ranije objasnili, ovo za posledicu ima sušenje čitavih šumskih područja i onemogućavanje života na ovim područjima
2. Provizija 30 KM/m3 koja je namirivana preko manipulacije sa preduzećem „Natron“ Maglaj preko godinu su se peglale ukradene količine sa lagera
3. Otprema trupca za rezanje u klasi II i III na privatne pilane po cijeni od 48 KM i uz proviziju od 10-30 KM što je dokazivo po pregledu knjigovodstvene dokumentacije jer ta preduzeća su izvozila građu koja nemaju dokaz o porijeklu sirovine
4. Izvoz najkvalitetnijeg trupca u Srbiju iz ŠG „Maglić“ i „ Stakorina“ uz proviziju od 30 KM/m3 od čega 10KM uzima direktor 10KM/m3 uzima preduzeće izvoznik 10KM/m3 uzimaju upravnici i otpremači koji kroz bonifikaciju klasa i količina moraju da namire podijeljenih 30KM/m3 peglanjem nastalih manjkova na lager se isključivo pegla preko“Natron“-a iz Maglaja. Mozak i strateg ovih procesa je direktor ŠG iz Foče gospodin Spomenko Stojanović DNS-ov kadar
5. U ŠG Rogatica direktor Milorad Jagodić doznačio je sječu čitavog odjela ogrevnog drveta hrasta (bez doznake tehnike) koji preko sebi bliske firme „Ikonić Komerc“ prodaje preduzećima u federaciji „Barsa“, „Drvosječa“ i „Tamex“ koje mu trupac ogrevnog hrasta plaćaju po 170 KM a koji on nabavlja po cijeni od 53 KM nameće se zaključak da se radi o trupcu II ili III klase ali pošto firma „Ikonić komerc“ ima ulaz jedino za ogrevno drvo onda ga kao takvog mora i prodavati. Napominjemo da je firma “Barsa“ zbog takvih manipulacija zatvoren i da se još nalazi u zatvoru a da je kod Milorada Jagodića u ŠG „Sjemeć“ Rogatica strateški kupac. Nemam tačan podatak da li je gospodin Jagodić firmi „Ikonić komerc“ omogućio ilegalnu protivzakonitu ekstra dobit zbog diobe razlike u cijeni ili se radi o revanšu za nesebičnu finansijsku podršku na izborima gdje je Jagodić pobijedio na izborima za načelnika. Ovo još jednom govori o stalnom Jagodićevom sukobu interesa koji istovremeno gazduje i ŠG „Sjemeć“ i koji je koristeći visoku partijsku funkciju i zaštitu od strane predsjednika SNSD-a spriječio postavljanje direktora ŠG a on za VD direktora postavio tehničkog direktora koji za par mjeseci navršava 65 godina i odlazi u penziju pa je ne želeći da se miješa u svoj posao odlučio da ŠG upravlja Milorad Jjagodić.
6. Utovar i otprema šds u večernjim pa čak i noćnim satima pa i vikendom iako za ovo postoji izričita zabrana još iz vremena direktora JP Neđa Ilića koja je potpisana i od tadašnjeg direktora policije gospodina Uroša Pene koji su u cilju sprečavanja kriminala u šumama donijeli i niz mjera od kojih je i zabrana utovara u neradnom vremenu
7. Izbjegavanje narezivanja trupca kao obavezne radnje u cilju sprečavanja manipulacija sa ovim sortimentom naredba uprave i nadzornog odbora preduzeća koja je ignorisana i u JP i niko ne zna gdje se sada nalazi. Namjera odgovornih ljudi je da se nenarezivanjem obezbijedi provizija i da se pilanama optremi III klasa trupca od kojeg se mogu rezati grede i daska.
8. Povećanim učešćem I klase trupca sa 20-30% od procenta od procenta od 50-60% postavlja se pitanje šta je sa furnirskim trupcem čije učešće je nekad bilo do 5% u ukupnoj drvnoj masi. Danas trupca furnirskog kvaliteta gotovo i nema što govori da je najmanje 30.000m3 trupca furnirskog kvaliteta prodato pod I i II klasu čime mu je vrijednost umanjena za oko 100KM/m3 što je za godinu dana uzrokovalo štetu JP za najmanje 2-3 miliona KM
9. U predizbornim procesima u Rogatici gospodin Milorad Jagodić sa pozicije narodnog poslanika u 4 izborna procesa poarčio je 4 miliona maraka gradeći sredstvima naroda svoju političku karijeru. Odobravana mu je izgradnja i asvaltiranje nekategorisanih i opštinskih puteva koji nisu od interesa za šume i kao takvi se ne mogu uknjižiti kao osnovno sredstvo preduzeća, jer su građeni na relacijama gdje su glasači u naseljenim mjestima a ne u šumi i za potrebe zaštite uzgoja i eksploatacije šume. Ovo je bilo trošenje novca isključivo za političke procese Milorada Jagodića a koje je odobravao direktor JP „Šume RS“ gospodin Risto Marić
10. Gospodin Milorad Jagodić je više od dvije godine bio narodni poslanik u narodnoj skupštini RS i direktor u JP, zbog pogrešnog tumačenja mišljenja komisije za sukob interesa.

Zbog poslaničkog imuniteta kao poslanik, Jagodić je izbjegavao odgovornost za mnoga krivična djela koja je kao direktor organizacionog dijela JP “Šume RS“ počinio a sve sa ciljem protivzakonitog sticanja a koristeći istovremeno funkciju narodnog poslanika.
• za 4 izborna procesa neovlašćeno je i za poboljšanje svoje političke funkcije potrošio 4 miliona novca sa računa javnog preduzeća
• u cilju jačanja glasačkog fronta vršio je neovlašteno i prekomjerno zapošljavanje u ŠG bez konkursa trgujući političkim uticajem i vršio kao direktor odmazdu i torturu nad političkim neistomišljenicima
• kao narodni poslanik koristio putničko motorno vozilo JP „Šume RS“ i naplaćivao troškove i od NS RS
• kao narodni poslanik sprječavao dolazak unutrašnje kontrole iz JP koja je imala za cilj utvrđivanje manipulacija u ŠG „Sjemeć“ i nedomaćinsko gazdovanje i pustošenje šuma, a sve sa ciljem proizvodnje celuloznog drveta sa kojim je manipulisao, a sve sa ciljem nezakonitog bogaćenja. Kada je god unutrašnja kontrola bila najavljivana prijetio je da će preći u drugu političku partiju i tako ugroziti skupštinsku većinu pa su ti inspekcijski pregledi sa vrha SNSD-a i Vlade bili zaustavljani.
• njegovo odbijanje da sa 65 godina života i punih 41 godinu radnog staža ode u penziju jer je kao narodni poslanik bio u mogućnosti da ucijeni predsjednika Republike da će preći u nezavisne poslanike da će se izgubiti skupštinska većina da će predsjednik SNSD-a izgubiti vlast a samim tim i slobodu tvrdio je i tako predsjednika Republike primorao da ga menadžerskim ugovorom postavi za direktora ŠG“Sjemeć“ iako protivzakonito kako bi tamo nastavio sa pustošenjem preduzeća i novcem ŠG finansirao kampanju za načelnika opštine. Danas kao načelnik opštine upravlja više ŠG nego opštinom što govori da je ovom kriminalcu motiv samo lično bogaćenje
• valja napomenuti da je gospodin Jagodić kao direktor poljoprivrednog kombinata „Agrokombinat“ Rogatica zloupotrijebio poziciju direktora pa je u procesu privatizacije preduzeća na čijem je bio čelu isknjižio 6 poslovnih prostora iz imovine preduzeća prodao 6 poslovnih prostora „Agrokombinata“ i od tog novca kupio 30% državnih akcija i 21% akcija radnika. Za ovo krivično djelo nije odgovarao zato što su učešće u ovoj kriminalnoj organizaciji imali i neki visoki funkcioneri SDS-a
• nakon toga direktor Jagodić je rasprodao svu imovinu „Agrokombinata“ otpustio 250 radnika i nakon toga prešao za direktora ŠG „Sjemeć“ Rogatica i nastavio sa protivzakonitim radom i sticanje krivičnim djelom finansirajući političke procese koji su imali za cilj samo njegovo lično bogaćenje
11. Direktor ŠG „Visočnik“ sa Han Pijesak došao je na poziciju direktora kao kadar SNSD-a i kao vlasnik jedne od tada 25 pilana u Han Pijesku koja je bila skoro ugasila proizvodnju
Danas pilana direktora ŠG „Visočnik“ radi najbolje dok su sve ostale pilane gotovo zatvorene. Da vlasnici ostalih pilana ne bi bili svjedoci njegovih krivičnih djela pobrinuo se da u tim preduzećima uguši proizvodnju i za strateške partnere odabrao je najveće šumokradice sa Pala i Mokrog koji mu po m3 plaćaju proviziju od 5-10KM. Preduzeću „Nomar“ iz Kneževa otpremio je za godinu dana trupca za rezanje III klase (po cijeni celuloznog drveta 48 KM/m3) klasirane u celulozno drvo oko 13.000 m3. Obzirom da je najniža cijena trupca j/s za rezanje 98 KM/m3 omogućio je vlasniku „Nomar“-a iz Kneževa da ostvari protivzakonitu dobit od 650.000 KM. Direktor ŠG „Visočnik“ sa Han Pijeska takođe je radio iste manipulacije sa preduzećem iz Sokoca „Dolovi“, firma „Duga pelet“ koje su tri puta više izvezle rezane građe nego što su kupili trupca za rezanje što je očigledan primjer krivičnog djela i veoma lako dokazivo.

Ista manipulativna radnja rađena je sa firmom „Milić pelet“ iz Šekovića. Ove dvije firme su za jednu godinu sa Han Pijeska odvezle više od 15.000 m3 trupca za rezanje otpremljenog pod celulozno drvo po cijeni od 48 KM/m3, što je proizvelo štetu ŠG „Visočnik“ najmanje 750.000 KM.
Direktor gospodin Janko Golijanin je za ove manipulativne radnje zadužio upravnika radne jedinice izvjesnog Golića koji vjerovatno za svoju uslugu nije uzimao provizju što će trupac za rezanje otpremiti kao celulozno drvo i izbjeći njegovo narezivanje nego je bio zadovoljen tako što će prevoz odabranih trupaca vršiti on sa svojim vlastitim kamionima i od pilana iz regiona naplaćivati skuplji od 5-10 KM/m3. U slučaju odbijanja saradnje sa Golićem pomenutim firmama je otpreman najniži kvalitet drveta tj. onaj koji je plaćen bez prava na reklamaciju.
Koliko se u ovom ŠG radilo pošteno i za LD propisan Zakonom govori podatak da gospodin Golić (da li po nagovoru direktora ili vođen vlastitim interesom) odlučio je da sa 65 godina života ne ide u penziju nego da uđe u proces podmlađivanja za jednu godinu tako što je tvrdio da mu je prilikom prijavljivanja promašena godina rođenja te da je izvršio izmjenu ličnih dokumenata, zamjenu matičnog broja itd ne vodeći računa o tome da je podmlađivanjem od svoje rođene sestre postao stariji za samo tri mjeseca. Ući u proces podmlađivanja i prihvatiti na svoj obraz toliku bruku govori to da će se to isplatiti za jednu godinu da ništa nije vrijedno pozicije u ŠG „Visočnik“
Zbog svih ovih malverzacija i bruke i upropaštavanja šuma i drvne industrije Privredna komora i drvorerađivači su inicirali kriterij za raspodjelu šds. Vlada je napravila kriterije koristeći kao osnov prethodne godine gdje su mnogi drvoprerađivači čineći krivična djela ostvarili visoke promete.

Nakon izrade kriterija koji su imali za cilj da podstaknu razvoj finalne drvne industrije desilo se obrnuto. Više niko ni finalni ni primarni drvoprerađivači nisu bili zadovoljni. Kao efekat tog nezadovoljstva desio se protestni miting i obustava saobraćaja na Romaniji a sve pod nazivom „Stop kriminalu u šumama“.
Reakcija vlasti rukovodstva u JP „Šume RS“ bilo je organizovanje sastanka u zgradi Vlade na kojem su sa predsjednikom Republike razgovarali i drvoprerađivači sa Romanije i drugih dijelova RS.
Na tom sastanku su donesene odluke:
• da kriterij kao polazni osnov za raspodjelu trupca mora biti ispoštovan
• da se da prednost finalnim drvoprerađivačima
• da se spriječi izvoz trupca u Srbiju i Federaciju ukoliko postoji potreba domaćih drvoprerađivača za tim resursom
• da se spriječi otvaranje novih pilanskih kapaciteta tako što će se raditi studija isplativosti za svaki novootvoreni kapacitet i da u toj studiji mora biti ugovor sa JP „Šume RS“ o snadbijevanju drvetom

Nakon donošenja ovih odluka predsjednik Republike je dao nekoliko izjava koje govore da je sastanak bio farsa sa ciljem zamagljivanja očiju javnosti. Rekao je:

„Kriteriji se moraju poštovati“ a odmah zatim da ga ne interesuju pilane koje režu 10-20 m3 dnevno i ako su te pilane dobile te količine putem kriterija što znači da je sve bila farsa.
Takođe je rekao da za novootvorene pilane treba studija isplativosti, a ministar Đokić je generalnom direktoru naredio da mu u II polugodištu ove godine obezbijedi količinu od 40.000 m3 trupca za „Novu Romaniju“ na Sokocu koju imaju namjeru prodati kupcu iz Katra i za pilanu na Han Pijesku 40.000 m3 za koju takođe traže kupca.
Dakle niti će se poštovati kriteriji niti odluke sa sastanka a pogotovo ta koja se odnosi na studije isplativosti novootvorene pilane.
• Nakon toga JP ne samo da nije zaustavilo izvoz trupca nego ga je intenziviralo
• ne samo da nije raskinut ugovor sa firmom „Natron“ Maglaj u federaciji jer domaće firme mogu kupiti svu građu koja se otprema za Maglaj nego je intenzivirana prodaja za neke nove firme u federaciji kao što je firma „Kovan“ iz Olova i koja sa Han Pijeska vozi svaki dan po dva kamiona trupca za rezanje po cijeni celuloznog drveta i na taj način proizvode štetu od 4-5 hiljada KM dnevno
• Takođe i firma „Jelastar“ iz Prijepolja sa područja šumskih gazdinstava iz Foče i Čajniča vozi svaki dan po dva kamiona u Srbiju sa ciljem rezanja i potom proizvodnje peleta. Ovo je posledica direktnog dogovora sa Dodikom.
Analizirajući sve ove činjenice stiče se utisak da je drvo kao resurs na ovim prostorima iskorišteno samo za političke manipulacije da ga više koristi politika nego privreda.
Neovisno od potrebe privrede trupac kao resurs prodaje predsjednik Republike i ministar Đokić i ministar zdravlja i direktor JP i predsjednici političkih partija.
Ovaj diletantski odnos vlasti prema ovoj industrijskoj grani i prema narodu koji živi na ovim prostorima dovešće do masovnog iseljavanja stanovništva sa ovih prostora a pogotovu zbog namjere vlasti da na Sokolac dovede Arapa da kupi DIP „Romaniju“ koja graniči sa najvećim grobljem boraca poginulih za RS.

Ovo je zadnji vagon zadnjeg voza za srpski narod na Romaniji.