palpal

Intervju za Frontal.RS

Nebojša Vukanović – Čovjek čistih ruku

   Oni koji prate BN TV poznaju ga, kako po naglasku, tako i po duhovitim i hrabrim reportažama iz Hercegovine. Pažnju šire javnosti je privukao za vrijeme vanrednih izbora u Bileći, kada je otkrio podvalu ministra Čađe sa vatrogasnim razvalnim alatom. Na prvi pogled djeluje kao pravi sagovornik Frontala: nepotkupljiv, beskompromisan, hrabar i duhovit. Vladika Grigorije mu je dao futurističku dijagnozu o teškom poboljevanju, a ostao je i bez posla u prosveti. Bez obzira na to, on nastavlja da stvari naziva svojim imenom i kritikuje negativne pojave u društvu o svom trošku. Osnovao je čak i lokalnu političku partiju, ali nije imao 5.000 KM da izađe na izbore. O svemu ovome smo pričali sa profesorom istorije i geografije, koji namjerno izbjegava da priča o epizodi u kojoj je ubijedio vatrogasce u Bileći, da daju izjavu o tome kako je "poklon" ministra Čađe već sutradan vraćen u Trebinje odakle je donesen. Nebojša svako pitanje odgovorom uporno prenosi na širi društveni plan. Ovaj junak nezavisne misli i slobode govora, u glavnom gradu RS je posljednji put bio prije tri godine. Frontal.RS planira seriju okruglih stolova po gradovima Srpske, te javno uzima na sebe obavezu da na onom u Banjoj Luci, obavezno ugosti profesora Vukanovića.

   Pitao: Dani(j)el Simić Stanislav Čađo se ogradio od upada u BN TV, mislite da je u stanju da se danas ogradi od vašeg istraživačkog novinarstva?

    Siguran sam da ne može da se ogradi, niti mi je jasno kako se jedan ministar može ograditi od stvari, koje urade institucije i osobe koje su mu podređene? To je dokaz da u našoj državi ne postoji dovoljno odgovornosti kod ljudi na najodgovornijim funkcijama. Gospodin Čađo tokom poslednje posjete Hercegovini izrazio je nezadovoljstvo mojim radom, tvrdeći da plašim ljude i njegove prijatelje u Banjoj Luci. Policija stalno govori da je bezbjedonosna situacija u Republici Srpskoj dobra, i svake godine sve bolja i bolja, a ako neko u to posumnja – onda ne valja posao. Kriminala nema, a onda se nakon nekoliko mjeseci uhapsi pedesetak osoba, članova raznih mafijaških kriminalnih grupa. Umjesto da se odlučno bori sa svim vidovima kriminala, policija izvodi spektakularne akcije pred televizijskim kamerama, u kojima se na pompezan način hapse sitni kriminalci i prestupnici, kod kojih se u džepovima ili nosu nađu male količine droge, dok su sve krupne ribe nododirljive. Za par dana regrutuju se novi sljedbenici i kuriri, koji za bosove nastavljaju da rade posao dok njihove kolege ne izađu iz zatvora. I tako u krug. Kod nas u Hercegovini gotovo da se svakodnevno hapse lica koja transportuju drogu iz Crne Gore na zapad, i može se reći da je to ovdje jedna od najunosnijih privrednih grana, u kojoj je na crno zaposlen veliki broj ljudi. Nažalost, uglavnom mladih i nezadovoljnih. To za policiju i državu nije zabrinjavajuća pojava, stvari se stavljaju pod tepih, a bojim se da ćemo se za koju godinu pretvoriti u Siciliju, Kolumbiju i Meksiko. Tek kada budem vidio milionere bez dana radnog staža iza rešetaka, oduzetu imovinu, kuće, stanove, luksuzne automobile i novce sa računa; onda ću biti uvjeren da se država pokušava boriti sa kriminalom. Ipak, teško je očekivati da neko udari na sebe i svoje drugare, i ugrozi svoje pozicije. Inače smatram da je pravosuđe i preplaćeni sudije i tužioci daleko odgovorniji od policije za rapidan porast kriminala.

   Kako ste doživjeli skandiranje vašeg imena u pobjedničkom taboru u Bileći?

   Pa moram priznati da mi je bilo pomalo neprijatno, kada sam ulazio u Sportsku dvoranu u Bileći na završni predizborni skup opozicije, i kasnije na proslavi pobjede Dragana Babića, kada je okupljena masa počela da skandira moje ime, grli me, lupa po autu… Ljudi vjerovatno cijene to što radim, i možda smatraju da sam ja u dobroj mjeri uticao na raspoloženje i političko opredjeljenje javnog mnenja. Bojim se samo da će me ti isti ljudi kasnije kuditi, ako nova vlast i načelnik bude radio i ponašao se kao njegovi prethodnici. Ljudi vole da na televiziji ili u novinama vide stvari koje se dešavaju oko njih onakve kakve one i jesu, bez šminkanja i uljepšavanja, i to je, možda, razlog za te aplauze i podršku.

Kako vas služi zdravlje, obzirom na javne poruke od strane vladike zahumsko-herecegovačkog i kako uopšte doživljavate tu njegovu izjavu? Pa odgovor na ovo pitanje može da proizađe iz prethodnog. I vladika Grigorije je čuo vjerovatno da su ljudi skandirali moje ime, i da sam ja donekle možda uzrok i krivac za poraz SNSD na izborima, pa je odlučio da me opomene da se dozovem pameti. Vladika jeste najmoćniji i najuticajniji čovjek u Hercegovini, ali ipak ne treba svi da ga slušamo i radimo kako on misli da je najbolje. Iskreno nisam bio puno ni iznenađen, a ni uvrijeđen, jer je vladika i ranije kritikovao moj rad, i čak izdavao pisana saopštenja ispred Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, nakon mog priloga o kriminalu i korumpiranosti pravosudnog sistema, i kritikovao je još neke moje priloge. Tada sam bio iznenađen, a sada nisam. Odmah sam mu prišao i pitao sam ga šta je htio da kaže u svom dugom, desetominutnom govoru posvećenom meni. Nije želio da mi odgovori, tvrdeći da nisam glup i da mogu da ga razumijem. Da li sam glup nije moje da govorim, ali definitivno ga nisam razumio, zašto je na slavu grada tokom zdravice govorio o izborima, politici… Nekada je i vladika kao ja kritikovao policiju, bezbjednosnu situaciju, političare, govorio javno o njihovim nesposobnostima, manama i posljedicama takvog rada. Prije desetak godina, nakon još uvijek nerasvijetljene smrti jednog dječaka, oštro je govorio okupljenom narodu u Trebinju, koji je ustao protiv bezakonja i nasilja, i tada je dobio podršku svih građana. Prije dvije godine, nakon što je eparhiji ukradeno vozilo, održao je i govor odbornicima i policiji u Skupštini opštine Trebinje. Tokom rasprave o bezbjednosti, zahtijevao je od svih odgovornih i institucija da bolje rade. Ja sam nekada bio ubjeđen da smo na istoj strani, i da se i jedan i drugi borimo protiv anomalija koje su uništile naše društvo i omogućile Albaniji da nas pretekne u dugogodišnjoj trci za poslednje mjesto u Evropi. Ipak izgleda da nije tako i da su se stvari vremenom promijenile, jer vladika smatra da je ukazivanje na kriminal, korupciju i nepotizam – bogohuljenje. Predpostavljam da je njegov istup proizašao iz glava i razmišljanja nekih njegovih bliskih prijatelja i saradnika, koji smatraju i govore mi da sam neprijatelj grada i Hercegovine, jer je tobože crnim i blatim. Decenijama se ovdje ćutalo o stvarima koje su gurane pod tepih, i zbog cenzure ili autocenzure, niko o njima nije želio javno da govori. Takvo ponašanje dovelo nas je do dna, iza nas nema niko, i stvari treba promijeniti. Svakog direktora, poslanika, ministra, sudiju, tužioca, kriminalca; treba opomenuti ako ne radi kako treba i čini greške koje sve nas skupo koštaju, a ne tapšati ga po ramenu, sokoliti i govoriti da je najbolji, najsposobniji, najpametniji… Smatram da ja ne blatim Hercegovinu, već želim da se stvari poprave kako mladi i obrazovani ne bi odlazili odavde i kako nas ne bi bilo iz godine u godinu sve manje i manje. Siguran sam da to shvataju i vladika Grigorije i mnogi drugi koji me kude i napadaju, ali im takav moj rad trenutno ne odgovara.

   Kakvo je zapravo vaše političko opredjeljenje? Ja sam desničar i antiglobalista. Nisam pristalica, niti član nijedne političke stranke u Republici Srpskoj, jer su sve one manje više bile na vlasti i pokazali šta znaju i umiju, ali smatram da se sadašnja vlast pod hitno mora mijenjati. Ako bih morao da istaknem nekog domaćeg političara izabrao bih predsjednika DSS-a Vojislava Koštunicu. Jeste bio u više Vlada sa neprirodnim partnerima i nije mnogo toga uradio, ali smatram da je jedan od najpoštenijih i sigurno najprincipjelnijih srpskih političara. Nije ucjenjen i nije radio kako je odgovaralo nekim moćnicima, i zbog toga je izložen stalnim napadima i kritikama prozapadnih medija i političara. Vrlo malo ga ima u javnosti i smatram da je to jedan od glavnih uzroka slabe podrške građana na izborima.

     Kako ste vi iščitali partijsku direktivu premijera Dodika, povodom rada direktora javnih preduzeća?

  Mislim da imamo sve manje brendova i sve manje uspješnih kompanija, jer se politika miješa u sve pore društva, a naročito u privredu gdje nikako ne bi smjela. Novca za kriminalnu privatizaciju mogli su da imaju samo lopovi i kriminalci, ali oni uglavnom ne znaju da vode sumnjivo i za bagatelu kupljena preduzeća. Danas je bolje da ste kriminalac u vladajućoj stranci, nego neopredjeljeni intelektualac. Bolje ćete napredovati i lakše dobiti posao. Godinama kod nas niko ne radi posao za koji je kvalifikovan pa su nam istoričari i agronomi na čelu Telekoma, pekari na čelu elektro-preduzeća i slično. Bitno je da ste partijski podobni, da dajete novac za stranačke aktivnosti, da zapošljavate zaslužne drugare i aktiviste koji su se istakli u vrbovanju glasača i lijepljenju plakata, a to kako preduzeće posluje najmanje je bitno. Stručni i pametni, koji nisu željeli da se ukalupe, morali su da odu odavde, ili da ostanu na margini društva i dešavanja, a takva višedecenijska politika dovela je našu privredu u ovakvu situaciju. Najbolji primjer za to je i pismo koje je premijer nedavno uputio opštinskim odborima svoje stranke, ili podatak da na trebinjskom Birou imate 26 mladih i nezaposlenih elektroinženjera, a da posao u HET-u i drugim državnim preduzećima dobijaju osobe sa one strane zakona.

  Donedavno ste radili u prosveti, zašto to više nije slučaj?

   To nije pitanje na koje ja trebam da dam odgovor već neko drugi. Ja sam po zanimanju profesor istorije i geografije, i radio sam kao profesor u jednoj trebinjskoj školi dvije i po godine. Direktor mi je rekao da moram da prestanem sa radom, a u više navrata i razgovora naveo mi je različite razloge. Doživio sam kao ličnu uvredu odluku da mi se bez razloga i valjanog obješnjenja da otkaz, a da se poslije za to isto i upražnjeno radno mjesto raspiše konkurs. Ipak ponosan sam na činjenicu da su se učenici žalili na takvu odluku, da su pisali žalbe i tražili da ostanem, iako smatraju da sam strog i zahtijevan. Mnogo mi više znači podrška svojih đaka, koji su bili formirali i grupu na Fejsbuku da sam najbolji profesor i u nju se za par dana učlanilo 80% svih učenika kojima sam predavao, nego mišljenje neke osobe koja je postala direktor škole kao kadar SDS, a sada ostala na istoj funkciji kao istaknuti kadar SNSD. Takve osobe nemaju stav i mišljenje i moraju da rade ono što im se naredi. Siguran sam da ne bih dobio otkaz da sam član ili pristalica vladajuće stranke. O tome kako sam dobio posao, zašto je prije nekoliko godina poništavan konkurs na kome sam ja bio jedini kandidat, da bi posao dobila osoba koja nije ni konkurisala, te kako su vođeni sudski sporovi sa pojedinim školama i kako je sudija u postupku sakrivala presudu da bi mi istekao rok za žalbu, mogao bih napisati roman. Ali o tome ćemo neki drugi put.

    Kad ste posljednji put bili u Banjoj Luci i koliko je daleko glavni grad RS, gledano iz Trebinja?

   U Banjoj Luci sam bio prije tri godine, i vrlo, vrlo rijetko dolazim u našu prijestonicu. Svi moji prijatelji uglavnom su studirali i rade u Beogradu, nemam rodbine, posla i obaveza, pa nažalost rijetko dolazim u Banju Luku. Nadam se da ću uskoro imati priliku da je bolje upoznam.

  Da li je istina da imate svoju političku stranku?

  Da, uoči lokalnih izbora uspio sam da osnujem stranku „Pokret čiste ruke“. Mnogima je naziv čudan, ali smatram da stvari kod nas mogu da promijene novi mladi i neukaljani ljudi, koji bi trebalo da polako uzimaju odgovornost u svoje ruke. Već decenijama na domaćoj političkoj sceni kruže manje-više iste face koje se ciklično smjenjuju na funkcijama i obećavaju da neće praviti greške od ranije i da će biti bolji. Ja im puno ne vjerujem. Trenutno, naprimjer, u žiži domaće javnosti je osoba koja je bila politički aktivna prije nego što sam se ja rodio, i koja je do sada promijenila više stranaka. Od krajnje ljevice, preko građanskog centra, do krajnje desnice. Ti ljudi su imali priliku i pokazali šta mogu, i vrijeme je da se povuku. Kod nas u Trebinju situacija je još izraženija, i ja u šali kažem da je kod nas na vlasti već tri decenije Trebinjska stranka. Grupa od desetak – petnaest međusobno povezanih ljudi, koji su dobro raspoređeni u više stranaka i već decenijama zauzimaju sve najvažnije funkcije i pitaju se o svim stvarima. Katkad, ako im zatreba, u svoje redove prime i nekog mlađeg koga kupe za sitniš, postave ga i onda on poslušno uđe u mašineriju i radi po njihovim pravilima. Takva politika je upropastila jedan od najljepših gradova u Srpskoj i otjerala sve sposobne i mlade. Kao primjer mogu navesti da je u mojoj generaciji bilo 120 ljudi koji su završili fakultete od Beograda, Moskve do Švajcarske, a osim mene u Trebinju je ostalo još samo njih dvoje, troje. Stvari se mogu promijeniti tek ako osnujete političku organizaciju koja će da okupi mlade, hrabre, obrazovane vrijedne i poštene ljude, koji će se suprostaviti sadašnjoj vlasti i sistemu. Zbog toga sam osnovao stranku koja će za početak imati samo lokalni karakter. Jasno sam naveo šta su nam ciljevi i prioritet, i kako se oni mogu realizovati. Jedna od zanimljivosti je da prije učlanjenja treba potpisati pistupnicu da ne tražite posao ili neku drugu korist od članstva, i da vam je cilj da promijenite stvari. Tako želim da se ogradim od koristoljubivih ljudi, a mislim da je takvih bar 90% danas u politici. Teško je danas okupiti veću grupu entuzijasta, koja bi željela da stvari pomjeri sa mrtve tačke, ali treba pokušati. Riba od glave smrdi pa da bi čovjek mogao da radi šta naumi mora da bude čist i neucjenjen. Zbog toga sam tako i nazvao stranku. Mnoge stvari koje sam naveo u svom programu uzele su druge stranke i stavile u svoja predizborna obećanja na posljednjim izborima, ali narod zna ko šta može da uradi i ispuni.

  Koja je bila njena sudbina na izborima?

    Za prijavu za prošle lokalne izbore trebalo mi je 5 000 maraka koje u tom trenutku nisam imao pa sam to prolongirao. Ako mi Bog da zdravlja pa da dobijem dovoljnu podršku i nešto se budem pitao siguran sam da znam kako bih uveo red u ovu sveopštu anarhiju, i pokazao kako se bori protiv kriminala, mafije, korupcije. Šta će biti na nekim narednim izborima vidićemo, ali znam da me se mnogi moćnici boje i da ne gledaju blagonaklono na to što radim jer bi im mogao ugroziti pozicije, fotelje, novčanike…

  Kako ocjenjujete temu referenduma?

   Referendum je važno pitanje sa kojim se mnogi danas lako igraju. Da bi ste proveli referendum i realizovali njegove rezulate, pored unutrašnje podrške treba se obezbjediti i spoljnu podršku. Nju danas nemamo, i ko zna kada će se povoljan trenutak desiti. Poslije 1918. godine, kada je kralj Aleksandar, nažalost, propustio jedinstvenu priliku da riješi srpsko nacionalno pitanje, šansa nam se do sada nije pružila. Dok sam predavao učenicima stalno sam govorio o tajnom sporazumu, koji su u jednom austrijskom dvorcu 1876. godine potpisali ministri vanjskih poslova Rusije i Austro-ugarske, grof Gorčakov i Andraši, u kome stoje tri važne stvari: Srbija ne smije da izađe na more, ne smije da pređe rijeku Drinu, i da ne može biti jake slovenske države na Balkanu. Pogledajte sada kartu ovog dijela Evrope i sve će vam biti jasno. Umjesto što pričamo o referendumu i otcjepljenju i tako dovodimo u zabludu naivne i lakomislene građane, političarima bi bolje bilo da su nešto radili i jačali Srpsku. Dodik je jednom dobio izbore sa referendumom i sličnim megalomanskim obećanjima, i ta priča ni poziciji ni opoziciji neće koristiti na oktobarskim izborima. Umjesto što su krali i otimali, prodavali i uništavali institucije zarad lične koristi, u ovih 15 godina nakon rata naši političari su mogli da stvore ekonomski jaku, a onda i nezavisnu Republiku Srpsku, koja bi imala samo jedan labav okvir koji bi se zvao Bosna i Hercegovina. On bi kad tad pukao pod jakim unutrašnjim pritiskom. Imali smo svoju policiju, vojsku, carinu, poreski sistem, graničnu policiju, sva javna preduzeća, ministarstva… Da smo ih jačali a ne uništavali i prodavali, danas nam referendum i ne bi trebao, jer država sastavljena od jednog stabilnog, uređenog i ekonomski jakog, a drugog slabog entiteta, ne bi ni mogla da opstane. Danas se hvalimo kako smo tobože bolji dio Bosne i Hercegovine, a to vam je kao da se dobar sportista hvali da je pobijedio invalida sa tegovima oko nogu, u trci na 100 metara.

   Kakvi su danas izgledi za ostvarenje projekta aerodroma u Trebinju?

   Od samog početka, negdje 2006 godine, kada se kod vladike Grigorija i premijera Milorada Dodika rodila ta ideja, da naše malo mjesto postane svjetska metropola sa međunarodnim aerodromom, ja sam se opkladio i zarekao da ću gurati na ler svaki avion koji sleti ili poleti na pistu na Zubcima do 2020. godine, i da ću nositi majicu „izvinite, pogriješio sam“. Bio sam poprilično usamljen u svojim stavovima, a danas je sve više istomišljenika. Premijer je tokom jedne od brojnih posjeta jugu Republike Srpske, ne tako davno obećao letove do 2011. godine, a ja sam mu dao još devet godina fore i za najmanji pajper da sleti na pistu. Uradio sam više priloga u kojima sam ismijavao njihove sulude ideje i zamisli i ne bih da se ponavljam, a obećanje ponavljam još jednom i to javno. Zamislite samo da jedan grad koji nema autobusku stanicu, i koji ne može da riješi jedan takav relativno prost problem; da sa druge strane dobije međunarodni aerodrom za pola ili cijeli milion putnika godišnje, a u neposrednoj blizini su još četiri međunarodna aerodroma. Takvu koncentraciju nema Njujork i Hong Kong, a kamoli da je to potrebno krševitoj Hercegovini. U preduzeću „Aerodrom Trebinje“ koje je nedavno osnovano i radi punom parom, računaju čak i na turiste i vjernike koji dolaze u Međugorje, a ne znaju da je brže i lakše doći iz Londona na Zubce, nego sa Zubaca preko Žegulje i uskog krivudavog puta u zapadnu Hercegovinu. No, da ja uvijek ne budem pesimista, i da ne blatim i crnim Hercegovinu, pustićemo ljude i stručnjake da rade svoj posao i sačekati rezultate.

   Osjećate li se kao novinar koji radi pod pritiskom?

    Pritisaka naravno uvijek ima, jer bi svi željeli da radite u nečijem interesu, i da oni imaju korist od vašeg rada. Jednom su nezadovoljni jedni, potom neki drugi, treći… Često me osporavaju, vrijeđaju, napadaju, ali ja ne hajem puno za to, i nadam se da ću istrajati. Sve dok mi neko ne kupi potkošulju, farmerke ili stavi 10 maraka u džep, neću se nikoga bojati.