intervju sa Ninoslavom Ilićem, mladim trebinjskim arhitektom i fotografom

Ninoslav Ilic.jpg

Intervju sa Ninoslavom Ilićem, mladim trebinjskim arhitektom i fotografom

Ninoslav Ilić je mladi trebinjski arhitekta, fotograf, slikar i grafički dizajner. Nakon diplomiranja nastavio je postdiplomske studije u Beču, a mnogi stručni radovi vezani su upravo za rodno Trebinje i mogućnosti rekonstrukcije starog urbanog dijela grada. Ninoslav dosta vremena provodi na putovanjima, a po povratku iz Kanade u rodno Trebinje iskoristili smo priliku da razgovaramo o zanimljivim temama.

– Sadašnje uže gradsko jezgro Trebinja uglavnom je izgrađeno tokom Austro-ugarske uprave. Vi se dugo vremena bavite proučavanjem starih dijelova Trebinja, pa koliko je to uticalo na odluku da upišete arhitekturu u Beču?

Primarno gledano, moja odluka da nastavim studije van naše zemlje je donešena uz veliku podršku moje porodice i za mane lično ta odluka nije bila nimalo laka, jer je to značilo odlazak u potpuno nepoznatu zemlju, čiji jezik nisam ni najmanje poznavao. Igrom slučaja, u Beču su već bile neke od mojih kolega koje sam od ranije poznavao, pa sam dobijajući odredjene informacije odlučio da se opredjelim baš za njega. Sigurno je da je ta odredjena istorijska nit koja povezuje današnju Austriju i naše prostore bila dodatan razlog da se u Beču osjećam prijatnije. Beč je fascinantan grad jer upoznavajući njega, gotovo uvijek upoznajete i dio sopstvene prošlosti jer su brojni naši umjetnici i naučnici su svojim radom doprinjeli da taj grad danas bude jedan od najljepših evropskih gradova.

– Da li je na početku studiranja bilo teško naučiti njemački jezik i priviknuti se na rad u potpuno drugačijem obrazovnom sistemu?
Sama činjenica da sam sa upoznavanjem jezika kretao od nule, bila je veliki izazov. Oduvijek me oduševljavala ta sposobnost ;ovjeka da jezik koji uopšte nije poznavao u odredjenom trenutku počinje da tretira kao poznat. Sa distance sada to izgleda jako interesantno ali bilo je poprilično stresno i iscrpljujuće.

– Vaš master rad će biti vezan za Trebinje, o čemu ce biti riječ?
Veliki je broj radova kojima sam se doticao Trebinja kao grada i kroz te sam radove pokušao dati odgovor na neke od problema sa kojima se naš grad susreće u arhitektonskom smislu. Moj master rad, koji je u fazi izrade, će se baviti mogućim smjernicam kako bi se naslijedjeni sistem fortifikacija, njihova pozicija, ambijentalna vrijednost i brojni drugi parametri mogli iskoristiti i staviti na raspolaganje gradjanima, ali i gostima, turistima.

– Ima li u bečkom Arhivu dovoljno dokumenata kako bi se rekonsturisao izgled Trebinja sa kraja 19-og i početka 20-og vijeka?
Duboko vjerujem da Trebinje kao grad ne treba toliko opsesivno da forsira priču oko rekonstrukcije izgleda iz nekih proteklih epoha. Svaki grad je podložan transformacijama, pa tako i naš, i to mu daje odredjen šarm i autentičnost. Promjene u arhitekturi su uvijek slika trenutnog stanja u društvu i njegovih tendencija. Mislim da bi se više trebalo gledati na prošlost s ciljem da se iz nje izvuče nešto jedinstveno i za nas karakteristično. Kroz brojne tekstove za trebinjski Glas pokušavao o tome govoriti i pojasniti sopstvene poglede na takva pitanja. Sigurno je da arhivska gradja može biti od velike pomoći, ali ona treba biti samo polazište od koga će se ideja dalje razvijati.

-. Trebinje je do početka 20-og vijeka imalo kanal sa vodom oko Starog grada. Da li je potrebno otkopati Hendek, i šta bi toi značilo za Trebinje?
Pitanje hendeka se svako malo pokrene u Trebinju I nekako mi se čini da sve više dobija oblik nečega o čemu svi pričamo, a niko ne zna šta je, kako je izgledao… On kao da sve više dobija status urbane legende.
Zaštitni kanal oko bedema trebinjskog Kastela je arhitektonski element koji je izgubio svoju primarnu funkciju u današnjem vremenu i postoji niz problema, kao što je regulacija nivoa vode, način održavanja, funkcija u današnjem vremenu, regulacija postojećeg saobraćaja. Neophodno je formiranje stručnog tima ljudi različitih profesija i vrlo ozbiljan elaborat kojim bi se predstavile sve predosti i mane njegove rekonstrukcije. Moje lično mišljenje je da bi njegovo oživljavanje bilo poprilično atraktivno i da bi kroz uvodjenje smislenih funkcija moglo obogatiti turističku ponudu grada.

– Turizam se kod nas cesto posmatra kao grana privrede i sve se vise forsira.Koliko ubrzani razvoj turizma moze biti pozitivan, a koliko negativan za razvoj grada kao sto je Trebinje i vezano za to kako komentarišete trenutnu arhitektonsku praksu na podrucju Trebinja?
Kod nas se turizam ne razvija planski, već stihijski. Mi kao grad nismo spremi da se nosimo sa onom vrstom turizma kakvu želimo, a to je masovni turizam. Kod nas se kvalitet turističke sezone izjednačava sa brojem posjeta, a ne sa ostvarenim prihodom. Kada bi se počeli koncentrisati na finansijku stranu, a ne na broj ljudi, vidjeli bi da smo daleko od onoga čemu u turizmu figurativno stremimo. Imao sam priliku da posjetim razne gradove i ono što se na prvi pogled može vidjeti jeste da je pred nama još dug i mukotrpan proces kako bi smo izrasli u ozbiljnu turističku destinaciju i kako bi smo zadovoljili onaj nivo turističke ponude na koju su turisti izvan naše mikro regije navikli.
Masovni, neplanski i stihijski razvoj turizma je već umnogome uništila mediteransku obalu i gotovo je teško naći mjesta kod kojih se neplanska gradnja i apartmanizacija nije negativno odrazila na život ljudi. U slučaju Trebinja se to može vidjeti na primjeru pozicioniranja objekata, kakvi su tržni centri. Nigdje u svijetu se u prvim gradskim zonama ne grade takve vrste objekata, a razloga za to je puno, sabraćajni kolapsi, arhitektonski nesklad i brojni drugi.
Glavna karakteristika arhitektoskog izražaja na našim prostorimaje odsustvo inovativnosti i pragmatičnosti u projektovanju. Savremena arhitektura je kod nas postala potrošna roba, koja nema tendenciju trajanja. Bez vraćanja nekoliko desetina godina unazad je nemoguće navesti neki primjer objekta u Trebinju koji se svojom arhitekturom izdvaja iz mase.

– Vaš hobi je fotografija?
Izmedju ostalog. Bavim se pomalo i sa slikarstom i grafičkim dizajnom, ali fotografija je primarni hobi.

– Zbog cega bavljenje fotografijom?
Nije nimalo strano da se arhitekte bave fotografijom, jer im ona omogućava da dokumentuju odredjene prostore I da iz njih mogu nesto da nauče I na taj način stvore neku vrstu lične arhive I crpe inspiraciju. I kod mene je bavljenje fotografijom započelo iz čisto praktičnih razloga, da bi to postepeno izraslo u hobi koji mi uzima dosta slobodnog vremena. Prvobitno sam se bavio arhitektonskom fotografijom, ali kako se moje znanje o fotografiji širilo, tako sam postao svjetan da me ta oblast u mnogo čemu sputava I ješenje sam pronašao u tzv. Life ili Street fotografiji.
Vase kadrove karakterisu motivi grada i svakodnevnog zivota na njegovim ulicama. Zbog cega bas odluka da se skoncentrisete na Life fotografiju?
Upravo iz te potrebe da nadogradim ono što mi je nedostajalo na ranijim kadrovma. Life fotografija se donekle smatra poslednjim uporištem umjetničke fotografije, pa je to nešto što me dodatno privlači. Ona je i dokumentarna i reportažna, njena višeslojnost može da izazove snažnu emociju kod posmatrača i to je nešto što joj daje na ljepoti.

– Pratite li rad majstora fotografije i koji od njih Vas posebno inspirise?
Pokušavam da pratim rad savremenih fotografa, a trenutno sam opčinjen radovima grupe autora koji stvaraju u zajednici pod nazivom In-Public, a od klasičnih majstora posebno cijenim rad velikana kakvi su William Klein, čije sam predavanje nedavno imao priliku slušati u Beču, zatim Joel Meyerowitz, čija je izložba nedavno otvorena u Bečkoj kući umjetnosti I čija će posjeta biti jedna od prvih stvari koje ću uraditi po povratku u Beč, Elliott Erwitt, Gerry Winogrand, Capa, Erich Hartmann I brojni drugi. Naravno, moji su radovi svjetlosnim godinama daleko od tih, ali učim…
Organizovali ste i samostalnu izložbu fotografija. Da li ste do sada dobijali neke nagrade na domaćim i međunarodnim takmičenjima fotografa?
Prošle godine sam imao svoju prvu samostalnu izložbu I ona je formirana više na nagovor članova Foto kino kluba Trebinje, nego iz moje želje i imala je primarnu ulogu afirmacije rada kluba, ali I neku vrstu moga predstavljanja u okviru tradicionalnih trebinjskih dana fotografije.
Učestvovao sam na nekoliko klupskih, državnih i medjunarodnih izložbi, kao i na dvije pod patronatom FIAP-a. Postoji mogućnost organizovanja samostalne izložbe i u Beču, ali to je još uvjek u fazi pregovora.

– Trebinje je postalo prepoznatljivo i po dobrim rezultatima i radu Foto-kino kluba i velikom broju fotografa? U Trebinju često boravi i održi predavanja i čuveni fotograf Tomislav Peternek. Kakvi su uslovi za rad?
Foto kino klub Trebinje je organizacija koja je po mnogo čemu jedinstvena na našim prostorima I čiji je značaj kod nas institucionalno vrlo slabo cijenjen. Trenutno smo najstariji klub koji funkcioniše na teritoriji Bosne i Hercegovine, a oformljen je davne 1948. godine.
Na žalost, moram istaći da danas naš klub nema nikakav stalni izvor prihoda, već se sva dešavanja realizuju na osnovu dobre volje nekolicine članova. Finansijska pomoć radu kluba je od strane Grada poslednjih godina izostala, pa su i naše mogućnosti realizacije brojnih planova samim tim svedene na minimum. Gospodin Peternek je samo jedan od gostiju koji su preko Foto kino kluba Trebinje posjetili Trebinje, održali predavanje o fotografiji I obogatili kulturnu ponudu našeg grada, a sve to košta…

– Dosta putujete, nedavno ste se vratitli iz Kanade, kakvi su Vaši utisci? – Koji grad je na Vas ostavio posebne impresije?
Za razliku od većine ljudi koje poznajem, mene posebno oduševljavaju sjeverno američki gradovi. Upravo to odustvo istorijskog bremena i sputanosti starijim arhitektonskim formama, daje im odriješene ruke da ih formiraju i oblikuju shodno trenutnim potrebama. Oni su podložni toliko čestoj transformaciji, rastu ili smanjivanju da ih to čini posebno interesantnim. U Torontu sam proveo najveći dio vremena, pa sam imao priliku da ga detaljnije istražim i moram reći da me je naročito oduševio.

– Trenutno ste još uvijek u Beču. Kakvi su Vaši planovi, da li biste se željeli vratiti u Trebinje?
Da, trenutno sam još uvjek u Beču, a planovi su standardno raznovrsni. Trebinje je poprilično malo mjesto, a moja interesovanja su dosta šarolika, pa mi je pomisao dužeg i stalnijeg boravka u Trebinju ili nekom drugom manjem mjestu trenutno strana. To svakako ne znači da je moje interesovanje za Trebinje i povezanost sa njim isključena, čak što više, ali se trenutno ne vidim u ovom gradu kao stalnom mjestu boravka.