Ima li kraja agoniji FK Leotara

leo.jpg

Ima li kraja agoniji FK Leotara

   Leotar još nije umro, a kada će ne znamo. Sudeći prema sveopštem haosu i rasulu koji već duže vremena vlada u posrnulom trebinjskom premijerligašu, pitanje je dana kada će kapija stadiona na Policama biti zaključana lancima i katancima. Poslije Bajića, Višnjevca, Spajića, Koraka, sa klupe Leotara glavom bez obzira pobjegao je Borče Sredojević. Kao i ranije iskusni i poznati Vukašin Višnjevac, i Sredojević je nakon treninga imao neprijatan razgovor sa kako reče "izvjesnim gospodinom", neformalnim sportskim direktorom i menadžerom Leotara Dragoslavom Batijom Ćukom. Batija Ćuk, po zanimanju brat načelnika opštine zaposlen u HET-u, očito je nezadovoljan što je Sredojević iz ekipe udaljio veliki broj igrača, izvršio selekciju bez njegovog odobrenja i pitanja, pa je morao da snosi posljedice jer je pokušao da se bavi svojim poslom. Svi znamo da u Trebinju to ne može, i da ovdje decenijama napreduju i opstaju samo oni koji bespogovorno slušajuju lokalne moćnike i univerzalne stručnjake.

   Po starom i dobrom običaju uprava Fudbalskog kluba nije izmirila obaveze ni prema Sredojeviću, pa će i on vjerovatno morati da tuži klub i sudskim putem naplati svoja potraživanja. Uprava kluba uspjela je nekako da ubijedi Vladimira Gaćinovića da sjedne u užarenu klupu i hladi vruće krompiriće, ali pitanje je koliko će u ovakvim nenormalnim uslovima i on moći da izdrži. Po svoj prilici klubu neće krenuti sve dok taktiku na terenu ne bude razrađivao spoj mladosti i iskustva i dobro uigrani drim tim stručnjaka predvođen Branom, Đokom, Lukom, Spasom i Batijom. Brano i Đoko bi sa odbranom uigravati italijanski "katenaćo", Luka i Spaso razrađivali bi barsine kratke pasove i prodore po bokovima, a koljena bi se na Policama tresla svim velikim ekipama!

   I dugovanja prema većini igrača nisu izmirena, pa je pitanje ko će naredne sezone obući dres kluba, i takmičiti se u Premijer ligi. I sada se vidi da sam bio u pravu kada sam u maju pred kraj prvenstva apelovao na istaknute fudbalske stručnjake i usrećitelje koji vode klub da se puno ne trude i da puste da mezimče ode tamo gdje mu je i mjesto, u niži rang takmičenja. Leotar je na čudesan način ipak nekako naučio da postiže i poneki pogodak, pa je baš u poslednjem kolu na svom terenu u odlučujućoj utakmici pobijedio šampiona Željezničara i obezbjedio opstanak u ligi. Prije i poslije meča pojavile su se sumnje da je i ovaj meč, kao i mnogi ranije, dogovoren i kupljen novcima iz opštine i javnih preduzeća, ali Luka Petrović, Spaso Radović i ostali istaknuti sportski radnici i odnedavno visoki funkcioneri kluba demantovali su te navode. Sve je pošteno i regularno, kao i uvijek, i u to niko ne smije i ne treba da sumnja.

  Pitanje je ko će od igrača obući dres i naredne sezone istrčati na stadion, hoće li Spaso, Luka i Batija naći jedanaest brzonogih mladića. Iako ima pune ruke posla oko sastavljanja tima, Luka uspijeva ubrzano da rješava nedoumice koji će to zaslužni fudbaleri i sportski radnici plavi dres zamijeniti plavim kombinezonom na kome će umjesto FK Leotar pisati Hidroelektrane na Trebišnjici, Elektrohercegovina, Elektroprivreda, Elektroprenos BiH… Po starom dobrom običaju sa kopačkama o klin zaslužni će da zasuču rukave i pomognu remont turbina na hidrocentralama, čišćenje tunela, instaliraje savremene opreme…. Naša javna preduzeća od osnivanja nisu mogla da rade bez podobnih fudbalera i odabranih sinova, a mnogi vjeruju da bi voda iz Bilećkog jezera umjesto prema Platu krenula ka Gacku ako u svakoj smjeni ne bi bio bar po jedan penzionisani fudbaler. Sve se zna, a samo je otvoreno pitanje kada će Leotar napokon dotaći samo dno i početi polako da se oporavlja i staje na noge. Sa ovakvim načinom rada i sa ovakvom upravom, kadrovskim rješenjima, sportskim i drugim direktorima i pregaocima sigurno je da nema napretka. Milioni koje HET, Elektroprivreda i opština godinama upumpavaju i peru preko računa fudbalskog kluba imali bi više efekta da se zakopaju i zemlju ili prospe niz Trebišnjicu. Neki bi rekli da je voda donjela, voda odnjela.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                 Nebojša Vukanović