Govor Anđe Polić u Čikagu 1963 o uzrocima i početku crkvenog raskola

Zahvaljujući Ljubinjcu Radu Likiću, koji je objavio veoma zanimljiv i važan dokument,  prenosim u cjelosti govor kojim se Anđa Polić, predsjednica Kola srpskih sestara u SAD, rodom iz Hercegovine i okoline Ljubinja, obratila Srbima u Čikagu i SAD-u po povratka iz posjete Beogradu i Jugoslaviji 1963. godine, u kome govori kako su komunisti pokoravali Crkvu, ucjenjivali sveštenike i izazivali raskol. Anđa i Todor Polić su veliki dobrotvori i zadužbinari, više decenija su živjeli i radili u Los Anđelesu i podržavali svoj narod i Crkvi širom Amerike i u postojbini.

Govor koji je tetka moje pokojne majke, pokojna  Anđa Polić rođena Budinčić održala 29. juna 1963. u Čikagu  na skupštini Američke eparhije. Ovo je čista ekskluziva i ovaj govor prethodio je raskolu.
Našla sam se u Beogradu maja ove godine. Kao predsjednica Saveza kola srpskih sestara, i kao skromni rabotnik na našoj nacionalno-prosvjetnoj njivi, htjela sam na samom izvoru da vidim kako izgleda stanje u, crkvi i šta mi iz Amerike možemo uraditi za oživljavanje radova na podizanju hrama Svetog Save na Vračaru.
Nisam znala ni slutila da se tih dana u Beogradu sprema podjela naše slobodne Eparhije, kojoj je
nedjeljivost ili jedinstvenost priznata i 1923., i 1933. i 1939. godine, i sve to unijeto u dva ustava:Srpskopravoslavne crkve i Američko-kanadske eparhije. Svi mi iz slobodnog svijeta bili smo srećni da je ta
jedinstvenost i autonomnost bila priznata prije rata, jer bi 1944. godine komunistički pritisak prevladao. U toj autonomiji i nedjeljivosti gledali smo najveću sigurnost, i za naše hramove i naše narodne domove, koje
predano podižemo, i oko kojih se svi okupljamo, bez obzira na naše političke podjele i ostale sukobe.
Nagovještavanje podjele naše eparhije na tri dijela je siguran razdor u našoj kući, sa nekim nejasnim i
sumnjivim zaleđem. Iako razdor još nije eksplodirao, stanje me je pretvorilo od posjetioca u posmatrača. Moja
prethodna osjećanja, prije nego sam imala saznanja o rečenom zaleđu, bila su u želji da budem uz svoga
patrijarha prije nego uz svoga vladiku, tim prije što sam sa vladikom imala i nekih sukoba, sukoba bez moje
krivice, u koje ovom prilikom neću ulaziti. Nadala sam se da ćemo jedinstvo i autonomiju Eparhije, a s tim i
njena milionska imanja, zajedno sa našim zadužbinama koje podižemo ili planiramo, sigurno očuvati, a
episkopa vjerovatno žrtvovati.
Sobu u najvećem beogradskom hotelu već sam bila rezervisala, ali uloga predsjednice Kola srpskih sestara,
socijalne rabotnice i dobrotvorke, dala mi je u Beogradu preveliku cijenu, koju nisam tražila ni željela. Na
aerodromu sam dočekana kao da sam princeza. Moje kofere preuzeli su i smjestili u luksuzni automobil. Na
carini ih niko nije pregledivao, kao što je običaj i zakon. Patrijaršija mi je odmah stavila na raspoloženje i svoj
automobil i svoje usluge, iako me je na aerodromu čekao djever Trifko, sa iznajmljenim automobilom.
Sa aerodroma me, dakle, nisu odveli u hotel, već u Patrijaršiju, stan Njegove svetosti, patrijarha Germana. U
stanu me očekivala njegova sestra, gospođica Radmila Đorić, negdje narodna učiteljica, dama i ličnost koja bi
svakog brata pravila ponosnim. Ona je bila i moja sestra i moja prijateljica, za sve vrijeme koje sam provela u
tom rijetko toplom i gostoprimljivom srpskom domu. Sve svoje slobodno vrijeme provodila sam sa Radmilom i
od nje saznavala mnoge stvari, koje nisu sada na dnevnom redu, i od kojih se ova poštena duša ne bi postidjela
ni pred jednim ozbiljnim srpskim skupom.
U vrijeme mog dolaska u Beogradu se održavala redovna godišnja konferencija svešteničkog udruženja, načijem je čelu neki Smiljanić, i u kojem je oko 95 posto sveštenika. Patrijarh mi je rekao da su ekonomski razlozi ovako visokog odziva u udruženje, a prije svega kasnija penzija. Predložio mi je da se odazovem pozivu da prisustvujem i pozdravim tu konferenciju. Ne znajući mnogo o tome, a pogotovo ne o proti Smiljaniću, koji ih vodi i organizuje, našla sam se u njihovoj sredini, iako mi je neki tajanstveni glas šaptao: – ne idi tamo. Na svečanoj večeri, umjesto stotinu delegata, bilo ih je samo dvanaest. Glavnu riječ vodio je Smiljanić, prota,
stevro-prezviter i komunistički pukovnik, kako će mi reći. Pratila ga je supruga. Tu je bio i protođakon Branko Petrović, koji je sa episkopima Damaskinom i Nikanorom dolazio i do Amerike, kao član neke delegacije. Doći
će i do zdravice, na toj carski bogatoj večeri, kao da smo u najboljim danima. Iz zdravice sam shvatila da se nešto novo valja iza brda, jer rascjep u crkvi nije još bio došao do javnosti.
Riječi i pažnja večeri okrenuta je meni. Osjećam da misle na naša bogata imanja po Americi i moju ulogu u Srpskim sestrama. Ističu moja dobročinstva i moju ulogu predsjednice, kao da sam, maltene, predsjednica Amerike. Odvajaju me i od Todora, kao on je konzervativni srpski šovinista, a ja napredna ili progresivna
srpska sestra, skoro – siguran njihov saradnik. Našla sam se u neprilici i u čudu. Nisam ih prekidala, slušala sam. Poslije dugih i dosadnih zdravica Smiljanić je pričao i neke viceve. Mučilo mi se sve više i nisam ga
pratila. Kasnije ću ga često viđati i u patrijaršiji, i mislim da je malo tako arogantnih i dosadnih ljudi, te je za mene ostala tajna kako takav čovjek može da vodi ikoga, a tek da vodi svešteničko udruženje.
Ponadala sam se da će to biti i prva i posljednja beogradska svečana večera, ali nisam imala pravo. Priređen
je banket u Patrijaršiji, ni manje ni više nego u moju čast. Na njoj će se naći sva lica iz Patrijaršije,
Svešteničkog udruženja i Vjerske komisije. Dvojicu ljudi pozadi označili su mi kao Momu Markovića i
komesara Dilparića. Naljutilo me je njihovo prisustvo, da sam ga predosjetila izbjegla bih večeru, “razboljela”
bih se. I tu će pljuštati zdravice, iako će se nametati ukočenost gostiju. I ja sam bila na tom nivou raspoloženja i
razočarenja. Meni večera nije mogla prijati uz komesara, i jedva sam čekala da se sve to završi.
Patrijarhova sestra Radmila bila je uvijek u kući, meni su za spoljni svijet dodijelili dvije ličnosti, mimo
moje želje i potrebe. Jedna je bila igumanija Fevronija iz rakovičkog manastira. Drugi pratilac bio je
protođakon Branko Petrović iz Patrijaršije. Zbog toga je uz mene igumanija Fevronija dobila sobu. Ta žena
imala je 31 godinu, jedra, lijepa i neobično ćutljiva osoba, uvijek u nekom strahu, i kompleksu inferiornosti.
Imala je brata komunistu, što je za mene bilo neobično i gotovo nevjerovatno. [kolovao ga je patrijarh.
Razgovori s njom bili su stalno ograničeni, kao da smo sa različitih planeta. To je rezultat stanja komunističkog
društva, u kome se svako plaši svakoga, u mjeri kakvu nisam prije poznavala.
Patrijarhovu rodbinu, pored sestre i igumanije, čine kćer, sin i njegova djeca. Kćer Jovanka udata je za
inženjera Novakovića. Nju ne zanima politika, iako joj je muž poznati komunista. Patrijarhov sin Vlastimir
Đorić ima zvanje protođakona, što je u skladu sa porodičnim nasleđem, jer je i patrijarhov otac bio sveštenik.
Sin služi u crkvi Ružica, koja je u sklopu stare beogradske tvrđave. On, sin, i njegova supruga Đurđica imaju i
automobil, luksuzan i nov.
Sestra Radmila nije bila mnogo očarana ni njima ni njihovim luksuznim životom, a najmanje njihovim
čestim putovanjima. Priča mi, radi ilustracije kontrasta, da se sveštenici izdržavaju od priloga svoje pastve, te
zato i nemaju svojih automobila. Ali njega mora imati ljepuškasta Đurđica, jer ona je “pink”, a to znači
crvenkasta do ušiju, ako ne i sasvim crvena.
Patrijarh German imao je i brata ljekara, koji je preminuo lane. Njegova udova Ema, nešto mlađa od
Radmile, često je dolazila do nas, koji put i noću. Imala je luksuzni stan od 5 soba, za nju i dvoje djece, jer nije
mijenjan poslije ljekarove smrti. Radmila mi je, sa bolom u duši, pričala kako je njihov brat sahranjen u selu
Velika Drenova. Pokojnik je bio državni ljekar i važna ličnost u komunističkoj partiji. Njegova supruga
izbjegava bilo koji politički razgovor u mom prisustvu. Nije isključeno da je bila i politički bliska svom mužu. I
pogreb brata obavljen je bez ikakvog vjerskog činodejstva. Iznad otvorene rake stajali su zajedno i brat i sestra,
ali se za pokoj bratove duše Svevišnjem nije pomolio ni patrijarh, već je pogrebu prisustvovao samo kao – brat,
i ništa više. Znači da je, mimo svoje dobre volje i hrišćanske iskrenosti zaboravio da je on samo brat, već i
srpski prvosveštenik. Kad sam i to čula, svijet se počeo okretati oko mene, te noći nisam sklopila oči, ne koreći
toliko samog patrijarha koliko sudbinu, i svijeta i hrišćanstva, koji ponizno drhte ili metanišu pred sjenkama
komunističkih čudovišta.
Rekoše mi da i udova Ema ne bi mogla zadržati luksuzan stan i priličnu penziju kad ne bi imala protekciju,
ili kad bi radila drugačije nego je od 1944. godine radio njen suprug – izraziti komunista. U svom mirnom selu
Velika Drenova patrijarh German podigao je svoju zadužbinu, jer je tu i počeo svoju misiju pravoslavnog
sveštenika, prije nego će izabrati Trstenik. Dospjeću i tamo, iz radoznalosti, da bolje upoznam jedno srpsko
selo. Tu sam bila i slušala kada je sveštenik toga hrama pričao proti Vlastimiru, patrijarhovom sinu. “Već smo u
drugoj godini od kako je ovaj hram osvećen. Za sve to vreme imali smo jedno jedino venčanje i jedno jedino
krštenje. Oboje u potaji, krijući se od sveta.” Toga dana u crkvi služena je liturgija. Izuzev mene i moje pratnje,
te popa Vlastimira, u hramu nije bilo nikoga.
Kad bih ostala nasamo sa sestrom Radmilom, ona bi se otvarala i pričala doživljaje iz učiteljovanja: “Nisam
smela da idem u crkvu, iako sam sveštenikovo dete, sveštenikova sestra, a kasnije i nadležnog vladike i
patrijarha srpskog. Odmah iza rata, 1945. godine, u moju školu upali su mesni komunisti. Narediše deci, bez
obzira na to što sam i ja tu, da se mole Bogu da im daju darove. Deca poslušaše i moliše se Bogu, ali darovi ne
padaju s neba niti izlaze iz zemlje. Onda deci narediše da se mole Titu umesto Bogu. Deca uradiše i to, i
bombone iz komunističkih xepova izletiše i razasuše se po učionici, i tako nabediše decu da je to njihova prava
molitva. Taj trik preneli su iz drugih škola. Bili su to strašni dani samovolje, poniženja, gluposti i sramote,
toliko strašni i ružni da ih je i sam Ranković morao osuditi.” Pričaće mi dalje: “Na dan Svete Trojice ona će sa
snahom Emom poći u manastir Vavedenje kod Beograda. Obje su se zabradile da ih ko ne prepozna.”
Svake nedjelje, dok sam bila u Beogradu, išla sam u crkvu a Radmila mi se nije priključivala, uvijek je
imala opravdanje da prikrije istinu: pravi strah od posljedica svake pobožnosti.Ako nije bilo igumanije
Fevronije, koja me je kod kuće stalno pratila, tu je bio onaj drugi pratilac, Branko Petrović. Nisam ga se mogla
otarasiti ni kad sam išla da uređujem frizuru. Kad sam čula da u manastiru Vavedenje živi crnogorsko-
primorski mitropolit Arsenije, osuđen na tešku robiju zbog toga što je rekao:”Jednog dana spasiće nas
Amerika”, izrazila sam želju da ga posjetim. On je prihvatio moj zahtjev, iako je bio skoro na umoru. Dozvolu
mi nisu ispunili, a tražila sam je putem crkve.
U mojoj duši ovo je bio novi talas pobune, koji će oboriti moj ukupan utisak iz Beograda i zemlje mojih
roditelja. Bilo je više ponuda tamošnjeg svijeta da se sastanu i porazgovaraju sa mnom, ali meni je to bilo
onemogućeno karantinom u kome sam bila zatečena. Nije to bilo lišavanje moje slobode kretanja, a bila sam
pod nadzorom više pratilaca, čak i jednog Đoke, patrijarhovog šofera, inače prevejanog komuniste.
I sveštenicima je bilo naređeno da se drže podalje od mene. To svakako nije bila patrijarhova ideja, već naredba
svemoćnog cenzora i nadziratelja iz komunističke vjerske komisije.
Jedva sam izdejstvovala dozvolu da u fruškogorskom manastiru posjetim vladiku Varnavu, drugog
mučenika, uz mitropolita Arsenija. Uz dozvolu dobila sam i pojačanu kontrolu. Njegovo preosveštenstvo
mučenik Varnava, iznemogao od premnogo tortura, pokušava da govori, ali to ide teško, usljed nemoći ali i
straha za mene. Inače on je rođeni Amerikanac iz Geri, Indijana, u kojoj i dalje imamo zajedničkih prijatelja.
Ugrabio je priliku da mi došapne: “Pitaj patrijarha ko mu je poklonio automobil i zašto? Ko mu je kupio one
skupocene odežde i zašto?” Nisam se usudila tražiti da mi kaže on, ali sam iste noći čula u Patrijaršijskom
domu: da su to Titovi pokloni. Bila sam iznenađena.
Patrijarh sve te povlastice i poklone pravda uslovom za opstanak crkve. Za mnoge stvari koje mi je govorio
nisam pitala, sam ih se doticao. I odvajanje makedonske crkve nije njegova želja već obaveza i odluka koju je
naslijedio od patrijarha Vikentija. Slikanje sa Titom, koje komunisti prikazuju svijetu kao svoj liberalizam, ili
prisustvo pored Tita na javnim paradama i komunističkim praznicima, tumači se kao refleks nužne saradnje
između crkve i države.Reći će: “Mi drukče ne možemo jer su nas izdali saveznici i ostavili na cjedilu. Ali ako je
takva naša sudbina nije i vaša, jer vi živite pod drugim prilikama. Bez kontrole i odobrenja Vjerske komisije,
ovdje, nema ni crkvenog života, sve je u njenim rukama, pa i mi sami.”
U svom domu patrijarh je uvijek sjedio zamišljen, rekla bih i nesrećan. Govorio je malo. Kad su uz njega
unučad, po dvoje od sina i kćerke, on ih je stalno i nježno milovao. Njegove riječi, držanje, pa i uloga, mogli su
često da izazivaju samilost i sažaljenje. Njih uvijek osjećamo pred licem mučenika, koji su izabrali nebesko
carstvo, jer nas njihove muke bole kao svoje. Njih osjećamo i pred licem nevoljnika, koji su zemaljsko carstvo
pretpostavili nebeskom, baš zato što ih Svevišnji nije uzdigao do nebeskih visina, do kojih je izdigao njihova
dostojanstva ili dužnosti. Takva nemilost rastuži i nas, a ja bih rekla – ne pravi srećnijim ni njih.Pored svega
toga ostaje čuđenje i pitanje: zašto vladike moraju imati luksuzne automobile, među pastvom koja gladuje i
drhti od stalnog straha za dostojanstvo i svoj život? Svako, čak i djeca, zna da novi automobili koje ne kupuju
ni opljačkane crkve, ni opljačkana pastva, znače kapitulacije i pokornost darodavcu, ne radi Boga i Hrista, već
radi svog zemaljskog blagostanja.
Eto, zato nije nikakvo čudo što sam u Beogradu često čula: “Svaki vladika s novim automobilom priznaje
nam otvoreno da je osvojen.” To još ne znači da je prodao dušu, već samo da je trošno tijelo iznad nje uzdigao.
Jednom prilikom, u hramu Svetog Vaznesenja, kad je bila neka veća proslava, crkva je bila puna, na čelu sa
više sveštenika, a ja predmet naročite pažnje i divljenja, koje nisam mogla da rasvijetlim. Ali bila sam i u
Sremu na crkvenoj slavi jednog lijepog Božijeg doma.Crkva je opet bila prepuna svijeta, iako drugih praznika u
njoj gotovo nema nikad. Među sveštenicima vidjela sam i protu Aleksandra Radenkovića, i nije bio u stanju da
mi priđe, a kamoli da mi što kaže. Poslije tri dana i on je izabrao slobodu, pa preko Njemačke došao u Ameriku.
Srešću ga u Diseldorfu, reći će mi:”Policija je naredila narodu da svi moraju doći u crkvu, kako bi ti videla
koliko su verske slobode beskrajne, a pastva verna i srećna– slobodna.”
U svečanoj sali Patrijaršije pozvaće me na proslavu Svetitelja Ćirila i Metodija. Išla sam iza patrijarha, po
debelom tepihu, između svih zvanica do počasnih mjesta. Sala je bila puna a lica ljudi malo začudna, bez
hrišćanske pobožnosti ili pijeteta prema velikim hrišćanskim misionarima s našeg juga. Ljudi sjede i tupo
gledaju, ukočeni kao kipovi. Jedan će i dosta glasno, čuli smo ga i ja i patrijarh: “[to će nam ovi američki
kapitalisti?” Ovim je bilo jasno da ispred nas ne sjede pravoslavna srpska braća, već najobičniji komunistički
agenti, dovedeni da salu ispune i zamagle oči, i meni i drugim dobronamjernim gostima, ukoliko ih je bilo. I to
me je ošinulo po srcu, tim više što sve to patrijarh zna i vidi, toleriše i prima. Lijevo od mene sjedjeli su
Dilparić, Smiljanić i nekoliko njihovih doglavnika. Ugledah i hercegovačkog vladiku Vladislava, i on je kao i ja
tužnog lica i izraza. Gruba, divlja, često iskežena lica i ugojena nezgrapna tijela komunističkih žbira i špijuna.
Uz takve ljude nisam mogla ni sabrati misli, a kamoli pratiti sva ta svečana govorenja. Na kraju priđe mi
vladika Vladislav, te u patrijarhovom prisustvu okrećući se na sve strane da ga ko drugi ne čuje, reći će: “Vi
biste nam dobro došli u Hercegovini. U Crnoj Gori vera je umrla, a u Hercegovini umire sve više. Na Duhove,
manastir Žitomislić slavi svoju slavu. Došle bi hiljade da vas čuju i nešto više saznaju o slobodama i blagodeti
prave vere, koju je stvorila Amerika. Naši su hramovi prazni, u njima nema više pastve. Prazna zjapi i tužna
katedrala u Trebinju, kojoj je Mihajilo Dučić zaludu priložio deset hiljada dolara. Vaše iskrene reči i vera u
Boga podigli bi klonule duhove, a probudili uspavane savesti.”
Usred vladičine riječi umiješaće se patrijarh, s negodovanjem na licu i u riječima. Ne pitajući me za moje
želje i planove odbrusio je patrijarh German: “Mi smo već utvrdili program puta i celog boravka. Zašto mi to
nisi rekao na vreme? Sad je dockan. Ne vraćajmo se više na to.” Tada se sjetih riječi iz konzulata iz Los
Angelesa, po preuzimanju vize:
“Naš Crveni krst organizuje sekciju za žene. Oni vas pozivaju u goste i s nestrpljenjem očekuju. Kao
predsjednica Kola srpskih sestara, s velikim iskustvom u Americi, vi ćete im dati i koji dobar savjet, kako da se
snađu i obezbijede uspjeh.” Bile su to riječi komunističkog konzula, i računica kako od puta ne bih odustala, jer
sam već tada bila na nekoj raskrsnici. Nisam mogla doći u vezu sa Crvenim krstom, ni sa sestrama u njemu.
Očito, u pozadini je Vjerska komisija, koja nešto snuje iza crkvenih i pravoslavnih paravana i piona.
Moje strpljenje prilazilo je kraju, pa i ako nisam prasnula i izrekla sve što sam želila i htjela, to je bilo samo
iz velike pažnje prema dostojanstvu položaja i samoj ličnosti čije gostoprimstvo sam uživala. Da sam stanovala
u hotelu, kako sam u dolasku planirala, i da sam na proslavu došla sa djeverom Trifkom, ja bih iskreno rekla,
obojici, patrijarhu Germanu i vladici Vladisavu, o Svetoj Trojici biću u Žitomisliću, svetinji praotaca Todorovih
i mojih. Da li sam slobodna ili ne, zapitala sam se.
Zatekla sam se u beogradskoj ulozi koju nisam željela pa ni razumjela, pretvorena sam u fetiš ili robot. Već
sam bila počela pokazivati ljutnju, a onda pomislih, pa ipak ovaj patrijarh nije želio sve ovo ovako, nije želio
zlo već dobro, iako ja to dobro nisam tražila. Doznaću kasnije, on se plašio za mene, od komunističkih intriga i
podmetanja, te je našao da je za mene najpogodnije mjesto njegov topli dom, uz njegovu čestitu sestru.
Pošla sam na Vračar da vidim katedralu Svetog Save. Poći će i patrijarh svojim automobilom. Hram je
oskrnavljen, ni traga od njegove topline, on je skladište, garaža i komunistički haos. Pristigle su i dvije
odgovorne glave iz Komisije i komesarijata, Marković i Dilparić. Zaista mi tu nisu trebali. Jasno je, patrijarh ih
je obavijestio o našem dolasku. Ne znam zašto, jer o tome nismo govorili. Vjerovatno mu je tako bilo naređeno.
Tu se našao i arhitekta Todorović, i cijeli odbor za podizanje hrama. Slika budućeg hrama otužna je, glasno sam
govorila:
“Ovo je tragična slika. Hiljade naše braće i sestara iz Amerike i Kanade priložiće sve što mogu da ovaj
hram oživimo i dignemo pod oblake. Ostaće manje sredstava za naše američke bogomolje, jer će se sve
skoncentrisati u ovaj sveti centar, našu novu Svetu Goru. Ja ću prva dati primjer prilogom od 100.000 dolara.
Prilog će stići u Beograd prvog dana kada posao na hramu ponovo otpočne i za jedan ili dva reda podignete
zidove od sadašnje visine, na putu ka suncu. Na posao, braćo! I kad vidimo da više nema zabrana ni odlaganja,
pristići će američko zlato. Tako ćemo pod svetim krovom Svetitelja Save biti bliže Bogu i Hristu, i svim
njihovim ugodnicima i svetiteljima.”
Moje iskrene riječi izgovorene drhtavim, gotovo plačnim glasom, nikoga nisu oduševile. U čudu gledam ih.
A oni i dalje stoje i slušaju nijemo kao da su stijene. Neke rečenice po drugi put preokrećem, da bih rastopila
njihove hladne oklope i razveselila zaleđena srca, jer što sam rekla – to bi bilo urađeno. Svoj ugled, na tom
časnom polju, uložilo bi i Kolo srpskih sestara, i sva naša pobožna braća. Mislila sam da bi za tri godine mogla
da zablista ta naša divna katedrala, ljepša i sjajnija od starog Hilandara ili Visokih Dečana. Ovaj prijedlog
ponoviću pismeno po povratku u Ameriku. Ponovila sam obećanje i naglasila uslov, koji postavlja svaki
dobrotvor. Odgovor nisam dobila na Vračaru, ni kasnije u Americi. Razlozi su prosti: komunisti ne
dozvoljavaju da hram Svetog Save uljepša tužno beogradsko lice.
Putujući po Srbiji, zatekla sam se u jednom dućanu, kada me prodavač žestoko mjerio i zagledao naročito
moj zlatni krst na grudima. Upita me odakle sam. “Vidi se ko si kad nosiš krst”, reče podrugljivo.
Zajedno sa patrijarhom i pratnjom sjela sam u državni automobil i uputila se u srpske svetinje Svetog
Nauma u Skoplju. Pratiće nas budno oko “anđela čuvara” protođakona Branka Petrovića, koji me neće ostaviti
na miru sve dok nisam sjela na avion na putu za Ameriku.
U Skoplju rastala sam se sa patrijarhom Germanom, koji je putovanje nastavio ka Svetoj Gori, u društvu
mitropolita Dositeja, a ja ću ostati u društvu vladike Nauma, koji me je dočekao i izrazio dobrodošlicu.
Makedonska mitropolija stavila mi je na raspolaganje svoj automobil i vozača, nekog novog Đoku, koji je od
crkve bježao kao i svaki đavo. U Skoplju sam se oduševila radionici ikonostasa, od kojih jedan krasi i našu
katedralu u Nenj Yorku. Divila sam se i zdanju Svetog Spasa, jednom od najzanimljivijih objekata i ikona, iz
dana turske vladavine i oskudne arhitekture toga doba.
Iznenađuje svekolika nepobožnost, a to što se svijetu pokazuju hramovi, ikonostasi i u svijetu čuvene
freske, rezultat je želje da se dođe do turističkih dolara, a ne da se prikaže umjetnost i pobožnost. Kod manastira
Svetog Nauma vidjela sam školsku djecu, eskurziju iz Crne Gore i Boke, i pratila šta im govore učitelji. Bila je
to ogoljena propaganda protiv vjere, i zatvaranje cijelog beskrajnog svijeta u komunistički ograničeni prah, ili
neograničenu tamnicu. Zaboljelo me je od trovanja djece, poletjele su mi suze, zapitaću Gospoda: Oče, gdje
si… Kao da mi je odgovarao tajanstveni glas: U svakom zlu krije se neko dobro, zlo će ga opet probuditi i
okrilatiti. Vjeruj i vjera će te spasiti.
Poslije 6 nedjelja rastala sam se sa setrom Radmilom, dobrom i nesrećnom dušom, iz čestitog i nesrećnog
srpskog patrijarhalnog doma, doma koji se ruši zajedno sa ostalima, i ispod svojih ruševina sve više sakriva
hrišćanstvo i njegove idole, zajedno sa samim okovanim patrijarhom. Htjela bih da je sve to tako i da nema
neku drugu pozadinu, koja bi me činila naivnom u njihovim očima. Put ću nastaviti još 6 sedmica po Evropi,
tamo će me sačekati i pratiti Todor, i nakon tamošnjih iskustava ponijela sam druga saznanja i nove poglede na
srpstvo. Oko patrijarha sve mi je postalo jasno, njegova duša je zarobljena, koja izgleda nije zvjezdica
komunistička, već na našu opštu žalost – samo fanariotska.
Neko nedavno reče: “crveni generali”, a ja bih radije rekla “veliki nesrećnici ili nevoljnici”, i to ne uvijek
svojom krivicom. Nisu bili jaki da izaberu krst martira i mučenika, kao što su to uradili mitropolit Arsenije i
vladika Varnava. Ali takva slabost i zemaljski magnetizam bili su sudbina mnoge njihove preživjele braće u
Rusiji. U početku su se opirali pa pomirili sa komunističkim okovima. Sada rade i slobodni svijet obmanjuju
kako im se naređuje. Ko jednom zagrize u zemaljske ili svjetovne povlastice taj ih se ne odriče lako. Tim putem
pošli su i naši nesrećni i nemoćni prvosveštenici.
Ako mi iz slobodnog svijeta sve ovo ne možemo shvatiti ni pozdraviti, ipak ne zaboravimo istinu, sve su to
zarobljeni sužnji, velik dio i sa polomljenim rebrima i glavama. I oni i njihova pastva čekali su pravdu Zapada
punih 25 godina, i nažalost nisu je dočekali. Kapitulirali su docnije nego što su to uradila njihova pravoslavna
braća u Rusiji. Slobodni svijet, i pored svih svojih međunarodnih obaveza, nije pomogao izdatu slobodu već
komunističke teroriste.
Biti raskolnik ili bezbožnik, rebel ili rab, tu su pitanja i odgovori. Svevišnji će mi oprostiti što mi je titula
“raskolnik” mnogo bliža od titule poslušnog raba komunističke tiranije, titula rebela, mnogo milija od titule
fariseja i fanariota, a Bog i Hristos iznad svih bezbožnika i bezbrižnika, bili oni moga ili tuđega roda.