Gordo posrtanje pravne države

Gordo posrtanje pravnde države

 

Piše: Slaviša Raković

Povodom potvrđivanja optužnice u slučaju „Balkan Investment Banka“ a koja je potvrđena 31.10.2017. moram da ostavim nekoliko komentara. Optužnica, kako saznajemo iz medija ima u sadržaju nespecificiranu štetu koju su okrivljeni nanijeli banci. Teško odbranjivo u krivičnom postupku. Ukoliko ne znate kolika je šteta, kako gonite počinioce? Drugo pitanje je pribavljanje imovinske koristi. Nema traganja za transakcijama, nema identifikovanih korisnika protivpravne imovinske koristi. Lista optuženih je nadasve komična. Da li je nad bankom vršen nadzor? Odgovor je van svake sumnje DA. Da li je bilo propusta u vršenju nadzora? I tu je odgovor van svake sumnje DA. Da li je ABRS ignorisala izvještaj Deviznog inspektorata? DA, i ne samo ignorisala, nego je rukovodilac tog organa dao ponižavajuće izjave o radu inspektorata i proglasila ih za neznalice. Zato smatram da policija i tužilaštvo nisu uradili svoj posao i da počinioci mogu mirno da spavaju,a uz solidnog advokata mogu se nadati i naplati štete.

Radi pojašnjenja ovakvog stava stavljam naraspolaganje javnosti članak koji sam objavio polovinom marta 2016. Godine, dakle prije 18 mjeseci. Ne smatram se genijalcem, naprotiv bezobrazluk i primitivizam koji izbijaju iz počinjenog finansijskog zločina su ranga koji vrijeđa prosječnu inteligenciju. Zašto nakon svega treba da budemo poniženi od organa gonjenja koji navodno provode zakon, i koji su jedini ovlašteni da postupaju u ovom slučaju. Posebno bode oči da su policijski utvrdili 56 miliona maraka štete do preuzimanja BIB banke od strane Vlade Republike Srpske, dok u optužnici nivo štete nije naveden. Kada su vršene operacije preuzimanja banke jasno sam ukazao da je u pitanju maskiranje i pokrivanje organizovanog kriminala od strane vlasti. Na današnji dan ne vidim nijedan razlog da promijenim svoj stav.

Tekst članka iz marta 2016. slijedi:

Periferija bankarskog sistema BiH nikada nije bila zanimljivija. Višegodišnja agonija bankarskog tržišta razotkrila je svoje prve žrtve. Neumitna logika izostanka rasta i sazrijevanja kreditnog portfelja većine banaka dovela je do upornog i značajnog rasta loših kredita (NPL), a pristup upravljanju bankama i slabosti vlasnika su dobili pozornicu i visok upliv javnosti u događanja. Iako statistički nivo NPL stagnira, ipak se radi o statistici. Dovoljno je „ukinuti“ jednu banku i pokazatelj se poboljšava, dovoljno je „frizirati“ drugu banku i pokazatelj je još bolji. Tako je i negativni rezultat bankarskog sektora u Republici Srpskoj postao iznenanđenje, iako to ne bi trebao da bude. Jednostavno, dobit iz 2014. godine i nije bila dobit jer je negativni rezultat Bobar banke izbrisan, dok je negativni rezultat za 2015. godinu je realno iskazala samo jedna banka, dok su Banka Srpske i Komercijalna banka to uradile „s mjerom“. (Banka Srpske je iskazala oko 30 miliona gubitaka, a Komercijalna oko 2 miliona)

I dok je Bobar banka bila zvijezda s kraja 2014. godine i dijelom tokom 2015. godine, štafetu prepoznatljivosti u 2016. godini preuzela je fantomska Banka Srpske. Zašto „fantomska“? Pa upravo zato što je Balkan Investment Banka, njena pravna prethodnica uveliko podlegla gubicima iz poslovanja još na kraju 2012. godine i svoju egzistenciju nastavila u košmaru loših i još gorih rješenja za vlastiti oporavak. Privremena uprava Banke Srpske je već u gubitničkoj fazi, jer su protekli svi rokovi vezani sa moguću sanaciju banke i mora pokazati da li može da se nosi sa nezgodnim vlasnikom. Istina, nepoznato je zašto se čeka izjašnjavanje Vlade RS ili MMF kad oba ova subjekta nisu vlasnici banke, a pokazatelji ukazuju da je bez odgovarajuće finansijske injekcije nužno otvoriti likvidacioni postupak.

Kako su problemi bankarstva krenuli s periferije nije neobično da se operativni problemi prekrivaju pričom o stabilnosti bankarskog sektora i o njegovoj neuništivosti. Upravo zbog izostanka ozbiljne rasprave o rješenjima problema rađa se i otvorena sumnja da stvari u bankarskom sistemu stoje dobro, a da su izuzeci samo potvrda tog pravila. U prethodnom članku analizirao sam izazove moralnog hazarda u bankarstvu BiH i ukazao na moguće izvore slabosti. U ovom članku ću se specifično osvrnuti na tekuća zbivanja koja ukazuju na ozbiljne probleme koji mogu da eskaliraju zahvaljujući produženom trajanju tržišnih okolnosti u BiH.

Još od 2009. godine se vlasti, skupa s MMF-om, staraju i brinu o nekih 7 banaka u BiH. Pojačani nadzor, učestale kontrole, kvalitet eksterne revizije samo su neke od mjera koje su primjenjivane. Rezultat – moglo bi se reći skroman. Kada se analizira epilog Bobar banke i BIB banke, vidi se da mjere nisu djelovale ni preventivno, ni proaktivno. S druge strane objelodanjeni podaci o praksama u ove dvije banke govore prije o jednoj raspuštenoj finansijskoj orgiji, nego o problematičnom poslovanju. U obje banke zabilježen je izuzetno visok gubitak, višestruko veći od kapitala banke, začinjen, van svake sumnje, ponašanjem vlasnika koje podliježe krivičnom gonjenju. Sve to snažno ukazuje na slabost kod preduzimanja mjera iz repertoara nadzornih tijela koje sve imaju za cilj da kontrolišu gubitak (kada gubitak izvjesno nastupa). Oštećeni deponenti banaka još nemaju priliku da se izjasne o tome koga da okrive za gubitke i kome da se obrate za naknadu štete.

Dok u Bobar banci još uvijek teče likvidacioni postupak bez jasnog plana i strategije, za Banku Srpske se sačinjavaju planovi koji na potpuno iracionalan način, nastoje da banku istrgnu iz pravnog sistema. Oba ova slučaja su problematična. Dok Zakon o bankama nalaže da se postupci, uključujući i likvidacioni, vode u najboljem interesu deponenata, na djelu vidimo nešto sasvim suprotno. Kako je u oba slučaja najizraženiji vid isisavanja novca (stripping of assets) vođen preko lica povezanih s bankom, do sada možemo uočiti da upravnici, i likvidacioni i privremeni, nisu uspjeli ovladati tim istim povezanim licima. No njihova odgovornost se mora umanjiti zbog odsustva pratećih podzakonskih akata koji se odnose na postupak, a koje Zakon o bankama izričito nalaže, kao i zbog evidentnog političkog pritiska koji je usmjeren na traganje za rješenjima izvan zakonskog okvira.

Kao što je ABRS i Ministarstvio finansija protivzakonito odobrilo „dokapitalizaciju“ Balkan Investment Banke, tako i danas politika oteže i uslovljava postupak rješavanja mimo rokova i mimo zakonskih rješenja. Da su ovi postupci opasni lako je dokazati.

Gubitak BIB u 2012. godini je evidentno bio iznad „procjenjenih“ 30 miliona KM kojima je pokrivena dokapitalizacija od strane državnih fondova. Laganim ispraćajem dotadašnjih vlasnika banke (UKIO) ostala je prikrivena činjenica da je gubitak vrlo vjerovatno bio iznad 100 miliona KM, a po nalazu Deviznog inspektorata čak i do 140 miliona KM. Uz sve to djelimično krivično gonjenje (krivična prijava) kojom je pokriveno oko 56 miliona KM gubitaka još uvijek nije ni blizu epiloga iako je proteklo tri godine od započinjanja istražnih radnji. Time je propuštena šansa da se primjenom člana 122. Zakona o bankama zahtijeva naknada štete od akcionara banke. I ne samo da je propuštena, nego je i stvorena potpuno nova situacija u kojoj će biti teško utvrditi odgovornost „nove“ uprave za gubitke i evenualnu nakandu štete deponentima po istom osnovu.

Privremeni upravnik Banke Srpske se sada suočio sa necjelishodnim i iracionalnim zahtjevom da se banka „transformiše“ u neki novi pravni entitet. Prvobitna zamisao koja je ponuđena je transformacija u preduzeće koje bi obavljalo platni promet i kao sporednu djelatnost obavljalo upravljanje lošom aktivom banke. O tom prijedlogu navodno treba da se izjasni i MMF (sic!). Kako banke nastaju davanjem dozvole za rad, a prestaju ili dobrovoljnom ili zakonskom likvidacijom uz oduzimanje dozvole za rad, predlagači su zamislili donošenje takozvanog lex specialis-a. U ovom prijedlogu ima mnogo više problema nego riješenja. Zašto bi neki pravni entitet dobio dozvolu da se bavi isključivo platnim prometom, kod koga bi bili otvoreni transakcioni računi koji su ujedno i depozitni računi, koji je poslovni model i održivost, te na kraju zašto jedinstven položaj na tržištu? Sva ova pitanja ne mogu dobiti razuman odgovor. S druge strane upravljanje lošom aktivom kao djelatnost je objašnjivo, ali moramo se upitati za čiji se račun to upravljanje vrši? I tu dolazimo do konstrukcije koja je pravno neodrživa. Navodno, država će isplatiti deponenete do iznosa osiguranih depozita što prema procjenama iznosi 55 miliona KM u roku od 90 dana od donošenja Zakona (lex specialis). Ostatak depozita, iznad osiguranih suma, bio bi isplaćen emisijom dugoročnih obveznica Vlade RS, a radi se o 95 miliona KM.

Pravna zbrka koju ovo rješenje izaziva je do sada neviđena u praksi. Ko i kako će utvrditi potraživanja i isplatne redove? Ko i kako će naći gotovinska sredstva za isplatu osiguranih depozita (nedostaje barem 35 miliona KM), i zašto će poreski obaveznici primiti na sebe pokriće ukupnog gubitka emisijom obveznica, da bi dobili entitet koji se navodno može baviti platnim prometom nije jasno i nije ničim obrazloženo. Takođe nije jasno zašto bi deponenti prihvatili takvo rješenje, kada mogu da tuže vlasnike za naknadu štete (član 122. ZoB). Nije ni jasn zašto bi povjerioci Bobar banke bili podređeni povjeriocima Banke Srpske. No, jasno je nešto drugo. Nerazumnim i neodgovornim odlukama vlast je uložila 74 miliona KM u banku samo putem IRB, a treba da pokrije još 70 miliona KM gubitaka. Za loše upravljanje i još lošiji nadzor nužno se postavlja pitanje svih vrsta odgovornosti, a ovim operacijama cilj je da se stavi tačka na propitivanje odgovornosti.

Najnovija saznanja ukazuju da je MMF navodno odbio da se saglasi sa osnivanjem entiteta za platni promet, pa sada ostaje transformacija u entitet za upravljanje lošom aktivom. No, ukoliko vlasti smatraju da je za to potreban lex specialis i nametnu njegovo donošenje tome bi se trebale usprotiviti i Agencija za banakrstvo i povjerioci banke. Zakon o bankama ima dovoljno riješenja za ovu situaciju i ako već ima kandidata za preuzimanje loše aktive, potrebno je otvoriti likvidacioni postupak i dati ponudu za preuzimanje takve aktive. Samo na taj način povjerioci mogu biti uvjereni da će ostvariti svoja potraživanja na transparentan način.

Nažalost u BiH imamo malo napora da se poradi na donošenju propisa o sanaciji i restrukturiranju banaka po ugledu na odgovarajuće direktive EU. Stoga imamo raznovrsne pokušaje, gotovo amaterske, da se nešto uradi. Slabašni vlasnici banaka, bez obzira na utvrđene činjenice tokom vršenja kontrole, u poziciji su da ucjenjuju organe nadzora, a nezavisnost nadzora bankarskog sektora je dovedena u pitanje dešavanjima u proteklih nekoliko godina. Kada bi ove „afere“ bile izolovane i izuzeci, možda bi se na cijelu priču mogla staviti oznaka „ad acta“. No, to evidentno nije slučaj i BiH bankarski sistem ne smije i ne može biti prepušten stihiji.

U  poslednje vrijeme se mnogo govori o sredstvima rezervi (kapitalnih) CBBH, a još više se nude ideje o njihovom pametnom utrošku. No ni u jednoj diskusiji nije ponuđeno da bi ta sredstva mogla da posluže kao rezervni fond za sanaciju banaka koji bi mogao da djeluje udruženim snagama sa sredstvima Agencije za osiguranje depozita. Rješenja EU direktiva obuhvataju i participaciju neosiguranih deponenata, tako da bi se postigao finansijski obuhvat i snaga koja bi mogla da odgovori na materijalno značajniju krizu. Stoga bi bilo nužno poraditi na pripremi i donošenju odgovarajućih propisa i izvršnih struktura kako bankarski sistem ne bi zadesio neki slučaj koji bi materijalno bio izvan domašaja tekućih rješenja.

Slaviša Raković