Gordana Đurković o trebinjskim kadijama i moćnicima

gordana_djurkovic.jpg

Pismo Gordane Đurković trebinjskim kadijama i moćnicima

Porodica trebinjske novinarke Gordane Đurković prije dvije godine nepravedno je iz stana izbačena na ulicu nakon niza spornih i skandaloznih presuda koje su donijele korumpirane i nedostojne trebinjske kadije. Poslije 5 decenija boravka u stanu koji je njena porodica dobila od države, Gordana je sa ocem i suprugom završila na ulici jer su tako odlučile nepravedne trebinjske sudije, još od slučaja „Alijagić“ nadaleko poznate po pravdi i poštenju (mada ima časnih časnim izuzetaka poput sudije Duška Popića i još nekih, koji ne popuštaju pod pritiscima i ucjenama i trude se da pošteno i pravedno rad odgovoran posao). Administracija i država ćute, otvoreno ili prećutno podržavaju nasilje, a Đurkovići nisu jedini koji su deložirani i završili na ulici nakon spornih presuda i odluka Božidara Vučurevića da pokloni Eparhiji tuđe stanove i objekte u centru grada.
Pismo Gordane Đurković uupućeno trebinjskim djeliocima nepravde i tuđe imovine prenosim u cjelosti.

TREBINJSKIM DJELIOCIMA (NE) PRAVDE I TUĐE IMOVINE

Niko ne voli da se potsjeća i da piše o svojim neprijateljima, pa ni ja, ali ovo je prilika da im na neki način održim „bukvicu“, iako to na njih neće ostaviti nikakav utisak, jer se oni ničega i ne mogu postideti, jer su toliko ogrezli u svojoj pohlepi za tuđim, koje svakodnevno prisvajaju kao svoje, da tome čini se nema kraja. 18. septembar 2015.godine moja porodica pamtiće uvjek i svake godine će se potsjećati kako je zbog velikodušnog, nezakonitog gesta, tadašnjeg predsjednika opštine Trebinje, ratnog profitera Božidara Vučurevića, njegovog poklona nekretnina u strogom centru Trebinja SPC-u, moja porodica nakon pune 63 godine ostala na ulici, a da joj ta ista Opština, a sada Grad nije obezbijedila adekvatan stan.

I danas kada se navršava dvije godine od ovog sramnog čina, koji su zajedno organizovali i sproveli poslušnici episkopa Grigorija, vrle sudije Milan Bosić, Bojan Stević, Vesna Ivković, kojima su stolice izgleda krojene za samo njihove zadnjice, jer niko drugi u njih godinama ne može da sjedne, zahvaljujući lično Božidaru Vučureviću, koji ih je tu ustoličio prije više od dvadeset godina, moja porodica poručuje ovim egzekutorima da neće odustati od svoje imovine, pa koliko kog trajala ta pravna bitka, jer pravda jeste često puta slijepa, ali uvjek na kraju pobijedi.
P.S. ovdje je trebala biti priložena i fotografija sudije Ivković Vesne, ali na moju veliku žalost, ta ljepotica se zaista rijetko pojavljuje u javnosti, tako da nisam mogla da njenom fotografijom uljepšam ovaj tekst.
Neće moja porodica zaboraviti ni tatinog sina Veljka Sprema, koji je na osnovu naredbe sudije Milana Bosića, i svojih kolega, koje je poslao osamnaest dana prije deložacije, da provjere hoćemo li mirno izaći ili ne, i koji je procjenio da je neophodno poslati veliki broj policajaca da isele na ulicu troje ljudi.

Zaboravio je taj isti Spremo kako je sa svojim ocem popom Milenkom Spremom nezakonito boravio u tuđem stanu i tu proveo devet godina, dok ih, sada pokojna doktorica Jadranka Miljanović, veliki borac, nije iselila sudskim putem, da bi sada njen brat, a moj kolega Predrag Miljanović, nakon njene dobijene bitke za stan, ali ne i otkup istog, sada morao da se seli iz stana, a da ni ujednom momentu niti on niti bilo ko drugi od stanara koji se nalaze u istom problemu kao moja porodica, nije imao hrabrosti niti snage da se suprotstavi ovim „prodanim dušama“, koje haraju Trebinjem godinama, osim moje porodice, a sve iz razloga što im je neko od čelnika obećao da će riješiti njihov problem, a da se ne suprotstavljaju javno, jer će neko izgubiti posao, nekoga će zaštiti neki političar, odnosno moćni rođak i tako…..
Pa ja njima poručujem da i dalje ćute, jer se ćuteljive javnosti ni jedna vlast ne boji, a posebno se obraćam kolegi Peđi Miljanoviću i pitam ga:”Šta sada imaš nakon Slavkovog obećanja”?
Nismo zaboravili ni da je episkop Grigorije kurvanjski, kako samo on to ume, zajedno sa svojim licimjernim pravnicima i advokatima, podneo tužbeni zahtjev protiv moga oca, koji mu nije ništa kriv, a samo da ne bi oštetio darodavca tadašnju Opštinu Trebinje, koja je glavni krivac za sve nastale probleme.

Na osnovu ovakve tužbe vidi se kakav je Grigorije čovjek, kada traži naknadu od osobe koja mu nije pričinila nikakvu štetu, a vidi se i kakav je sudija Ivković Vesna, koja je donela takvu presudu, koju su kasnije potvrdile njenje kolege iz Okružnog suda, gdje ona sada vedri i oblači, pa da kako pa morala je biti nagrađena za svoj“rad“, ne samo u našem predmetu, nego i u drugim, jer je javna tajna kako se rješavaju sudski sporovi ne samo u Trebinju, nego i šire, naravno za kafanskim stolom, pod parolom:“ti meni, ja tebi, a najebaće neko treći”.
I ne samo Ivković Vesna, nego i sudije Ustavnog suda RS, devet profesora, doktora prava, je na našu inicijativu za ocjenu ustavnosti ugovora o poklonu Božidara Vučurevića, koji je potpuno nezakonit, reklo da nisu nadležni, pravdajući se da to nije opšti pravni akt, što u slobodnom prevodu znači da svaka lokalna zajednica može da donosi kakve god hoće odluke i mimo zakona, a da zato nije odgovorna nikome, odnosno nama jesu ugrožen ustavna prava, ali koga je briga za to.
Izgleda da je sudijama Ustavnog suda pored prava jača strana i geografija….

O nosiocima pravosudnih funkcija u Trebinju i RS mogla bi pisati danima, o njihovoj nemoći , zavisnosti od politike, jer su i sami bili ili su još uvjek pripadnici ili simpatizeri pojedinih partija čiji su slepi poslušnici, to su jednostavno ljudi koji nemaju svoje ja i o njima je glupo trošiti riječi.
Dotaćiću se i gospode koja su vodila ovaj grad, i koja su trebala prije svega da brine o osnovnim ljudskim pravima i potrebama svakog pojedinca, posebno dr. Doboslava Ćuka, bivšeg načelnika jer ako ga ne oslovljavate sa dr. postaje veoma mrzovoljan, čovjek koji je i dan danas najpre zaljubljen u samog sebe, a nesposoban za politiku, osim za sebe i pun obećanja, kao što je i nama obećavao da će naći rješenje.
Čovjek koji još uvjek nije spoznao razliku između vokacije, što je u ovom slučaju dr. i funkcije načelnik i vrlo kratko gradončelnik.

Koliko puta smo se samo obraćali tom“ljepotanu“, koji vas dočeka sa osmehom na licu, sa skuvanom kaficom i večito spremnim rokovnikom, u koji pribeleži da ste dolazili i nakon zatvaranja rokovnika isprati vas sa uvjek praznim obećanjem.
Nije dr. Ćuk mogao ništa da uradi što je u suprotnosti sa interesima episkopa Grigorija, pa mi je čak jednom i napomenuo, nakon posjete popova njegovoj kancelariji, da su oni dobro obavješteni i da ja imam stan u Beogradu, te da sam stambeno zbrinuta, na šta sam mu ja odovorila da je moj otac, za razliku od njega, taj stan zaradio daleke 1975.godine. I dr. Ćuk je zaradio sve svoje stanove, samo je pitanje kako?
Ni njegov nasljednik Slavko Vučurević nije uradio ništa kako bi nam pomogao, iako je još za vrijeme dok je bio poslanik u NS RS i direktor trebinjske filijale Fonda PIO RS, nudio svoju pomoć, naglasivši da stan nikako ne dam, ali nakon što je postao gradonačelnik, od tog obećanja nije bilo ništa, niti je ikada odgovorio i na jedan dopis koji mu je moja porodica poslala, pa sam na kraju poslala pismo trebinjskim odbornicima, koji su se takođe oglušili, jer su na toj sjednici više raspravljali o lišću na pijaci koje vjetar nosi, i o skidanju ograde oko lokaliteta bivše kasarne.

A o sadašnjem gradonačelniku Luki Petroviću, suvišno je govoriti, jer on ništa ne radi bez konsultacije sa episkopom Grigorijem, i on takođe nije imao razumjevanja za našu porodicu, i vešto se tokom svakog poslatog dopisa pravio naivan kao francuska sobarica, jer je njemu normalno da mi platimo otkup stana, da nam sudije ponište ugovor, i da niko nesnosi odgovornost za učinjeno, no moj pošteni otac, na kojeg su se nameračili da lome koplja.Gošparu Luki Petroviću, prioritet je gradnja porodične vile, nije njemu bitno što smo mi pored svoje imovine podstanari, što nam se iz džepa svaki mjesec odliva prilična svota novca, koja je mogla biti uložena u našu imovinu, koja nam je oteta na pravdi Boga, da bi razni trebinjski tajkuni uživali u onome što generacije moje porodice stvarale godinama.
Nisam imala nikakve vajde i od dopisa koje sam slala i gošparu Luki, koji je za razliku od Slavka Vučurevića našao za shodno da odgovori, ali su mu odgovori bili sa jako lošim opravdanjem, kao i zadnji odgovor koji je usljedio nakon što smo uputili prijedlog za mirno otklanjanje posljedica ništavnosti ugovora o otkupu stana, gdje nam je gospodična Vanja Ćapin.v.d.načelnika Odjeljenja za stambeno-komunlane poslove preporučila da se sličnim dopisom obratimo Fondu stanovanja, na čiji je račun uplaćen novac od otkupa stana, krajnje licimjerno.
Draga gospodo Ćuk, Vučurevići Petrović, moram da Vas razočaram, mi nismo „mačiji kašalj“, mi smo poštena i ugledna porodica, koja se čvrsto drži bezobzira na sve udarce koje ste nam i još uvjek nam zadajete, izdržaćemo mi, samo ne znam da li ćete vi, jer za to treba duhovna snaga, ljudskost i poštenje, čime se Vi baš i ne možete pohvaliti, ali se možete pohvaliti svojim nekretninama, svojim neradom, sticanjem enormnog bogatstva iz državne kase koje se pretače u privatne džepove za individulane potrebe i potrebe vaših prijatelja, rođaka, kumova…..
Tužno je što se gradski oci jednostavno ponašaju kao da niko od nas nema mozga, a pri tom daleko smo umniji nego što će oni ikada biti, pa kako im ne dozvoljavamo da nam vrijeđaju intelegenciju, ponovo smo bili primorani da na ovakav štur odgovor reagujemo tužbenim zahtjevom protiv grada Trebinja, pa neka se ponovo opravdavaju pred istim kadijama- svojim prijateljima, sa kojima najradije ispijaju kafice i žestice u baštici „ Bijeli platani“, iako su im obrazi odavno crni, jer smo mi jednom platili cijenu svog poštenja i potpuno smo spremni za novu rundu, nadamo se ne tako dugog suđenja, kao što je to bilo prethodno.

Moram se danas potsjetiti i krivične prijave koju sam prosledila Okružnom tužilaštvu Trebinje, koje po običaju nije činilo ništa, do momenta kada sam prijavu prosledila Agenciji za istrage zaštitu BiH SIPA, a koja je zbog nenadležnosti predmet uputila UKP-u MUP-a RS, koje se takođe oglasilo nenadležnim, te Tužilaštvu BiH koje je nenadležno, ali je ipak našlo osnova za krivično djelo 347. KZ RS, zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja i predmet ponovo prosledilo Okružnom tužilaštvu.
Nakon izvjesnog vremena meni je stigla roze kovertica iz Republičkog javnog tužilaštva-Posebno odjeljenje za suzbijanje korpcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala,kome se ja uzgred nisa nikada ni obratila, sa naredbom javnog republičkog tužioca Svjetlanke Bijelić, da se obustvalja istraga protiv lica kojih sam podnijela krivičnu prijavu, među kojima su i gore navedeni, sa obrazloženjem da su čijenice i priloženi dokazi izneseni paušalno i neargumentovano.

Ja sam joj naravno dobro odbrusila, i tražila da mi dostavi moju prijavu tom tužilaštvu, što je ona i učinila, nakon čega je klupko počelo da se odmotava, pa se ispostavilo da je gospodična sa visokim potpeticama, dugogogodišnji zamjenik glavnog okržnog javnog tužioca, sa pretenzijom da jednog dana postane i glavna u tom tužilaštvu, moja imenjakinja Gordana Šalvarica, predmet najverovatnije držala u fioci, od momenta zaprimanja, sa urednim evidentiranim brojem u 2015.godini, a da je isti predmet prosledila tek nakon reakcije Tužilaštva BiH, odnosno čekala je da prođe 01.07.2016.godine, od kada je na snagu stupila naredba prema kojoj je za teže oblike kriminala Republičko javno tužilaštvi nadležno na čitavoj teritoriji RS.
Naravno Šalvarica mene nije obavijestila, što je po zakonu bila dužna, ali to se od nje i moglo očekivati, jer to tužilaštvo ne radi gotovo ništa o čemu svjedoći i nedavno održana konferencija za novinare, Transparensy Internationala BiH, i na kojoj su izneseni relevantni podaci o radu pravosudnih institucija u RS i BiH, a prema kojima Okružno tužilaštvo u Trebinju , od svih tužilaštava u RS, prednjači zbog nerada.

Ne mogu da zaboravim i obećanje bivšeg premijera RS, Gojka Kličkovića, koji je rekao istinu, i koji je obećavao da nas niko neće iseliti, da ćemo otići kod ministra pravde RS, Antona Kasipovića, jer jedino on može da reaguje da spriječi deložaciju, ali od toga nije bilo ništa, Kličković je otišao i nije se više, javljao, do momenta kada je opet dao izjavu :”Trebinjcima crkva otela imovinu”, pa pretpostavili smo da su ga vjerovatno ucjenili, ako se prevtljiv čovjek uopšte da ucjeniti.(Možda se ovo desilo jer smo sjedeli u bašti Bijeli platani, a tamo ima više očiju i ušiju nego ljudi).
I na kraju svi trebinjski djelioci (ne) pravde i tuđe imovine, niste Vi zajebali Miljana Đurkovića, koga ste od 74 godine izbacili na ulicu, zajebali ste sami sebe, jer ste pokazali svoja prava lica, pokazali ste koliko vladate pravom, a vladate onoliko koliko Vam treba da u zakonima nalazite rupe i da uvjek za sebe izvlačite korsit. Pokazali ste da kao nosioci odgovornih pravosudnih funkcija, niste dorasli pozivu koji obavljate, dokazali ste da niste nezavisni, kako to želite kroz svoj rad da prikažete, jer ste daleko zavisni od lokalnih i političara na vrhu RS, kao i vjerskih poglavara, jer za vas ne važi čuvena rečenica iz editorijala o reformi pravosuđa, a koju je na kraju svake emisije zdušno ponavljao voditelj:”I ne zaboravite poštovani gledaoci da svaki građanin u BiH ima jednak pristup pravdi”!!!

Gordana Đurković