palpal

Gdje su nestale hercegovačke ustaničke puške

Hercegovci_u_zasedi.gif

Gdje su nestale hercegovačke ustaničke puške?

Svakog ljeta u Nevesinju i drugim dijelovima srpske Hercegovine organizuju se manifestacije kojima se podsjećamo na herojske ustanke i otpor naših predaka raznim okupatorima kroz istoriju. Hercegovci imaju puno razloga da budu ponosni na svoje pretke, slavnu istoriju, viteške borbe i ustanke, od bune vojvode Grdana, tri nevesinjske puške, hiljade dobrovoljaca koji su u Prvom svjetskom ratu došli iz Amerike kako bi oslobodili porobljeni narod i otadžbinu, do herojskog otpora i viteške borbe boraca Hercegovačkog korpusa u poslednjem Otadžbinskom ratu. Vijekovima su Hercegovci bili spremni na veliku žrtvu i stradanje kako bi odbranili dostojanstvo, čast i slobodu svoje porodice, naroda i otadžbine.

O našoj borbi, hrabrosti i ustancima pisala je evropska štampa i ugledni istoričari, a iako često dovoljno ne poznaju svoju nacionalnu istoriju nove mlade generacije imaju puno razloga da bude ponosne na čojstvo i junaštvo svog naroda i predaka. Postavlja se samo pitanje šta bi nam oni rekli kada bi mogli da vide šta se događa, i kakvo je trenutno stanje u porobljenoj Hercegovini. Da li bi nas upitali zašto su utihnule i gdje su nestale njihove stare kubure? Zašto narod uporno ćuti, trpi nasilje i nepravdu, masovno napušta Hercegovinu pred strahovladom male grupe otuđenih moćnika. Šta bi nam rekli mitrovdanski junaci sa Vranjevića, Bobana, Hrguda i Podveležja da vide kako njihovi sinovi, braća i saborci kleče i mole za bilo kakav posao i koru hljeba pred kukavicama koje su nas sve ostavili, bacili pušku i pobjegli kada je bilo najteže? Zašto uporno ćutimo, pokoravamo se slabićima, dezerterima i kukavicama, nijemo gledamo propadanje Hercegovine?

Niko ne traži veliku hrabrost, dizanje buna i ustanaka, ali je pitanje zašto svi ćute i bez pogovora pristaju da žive u nakaradnom sistemu. Već godinama, ili možda i duže od decenije, gotovo da niko nije dobio posao u javnom sektoru a da nije bio član neke Partije, prikupljao sigurne glasove, ili na razne načine bio primoran da se ponižava kako bi prehranio porodicu i imao minimalne uslove za život dostojan čovjeka u 21-om vijeku. Kako stanje u državi postaje sve teže, tako se povećava pritisak i represija unutrašnjih okupatora na građane, pa se danas mnogi boje ne samo da nešto kažu ili napišu, već i da na društvenim mrežama podijele neki tekst, prilog ili emisiju strahujući da ih moćnici ne pozovu na odgovornost i ucijene radnim mjestom. Svi neposlušni koji nisu prihvatili nakaradni sistem otjerani su sa ovog prostora, a uglavnom se radi o mladim, obrazovanim i sposobnim ljudima u najproduktivnijem životnom dobu. U Hercegovini dugo vremena nema ni trunke istinske slobode i pravde, a najveća odgovornost je upravo na onima koji su bez otpora prihvatili okove svojih gospodara.

Postavlja se pitanje kako smo kroz istoriju bili spremni da se goloruki borimo potiv Turaka, ustaša, Nijemaca i višestruko jačih okupatora, a da danas niko ne smije da progovori nijednu riječ i bar na neki simboličan način suprostavi se slabašnim kukavicama koje su hrabre samo u hordi, koje su se obogatile pljačkajući i uništavajući sopstveni narod i kojima trenutna prolazna moć leži u novcu i funkciji koju obavljaju.
Hercegovina je područje koje obiluje prirodnim bogatstvima, i kada bi se ono samo malo bolje iskoristilo i pravednije preraspodijelilo bilo bi uslova da u njoj lagodno živi duplo i više stanovnika. Nažalost svo bogatstvo i resursi podređeni su maloj grupi otuđenih moćnika, pa zbog toga danas na velikom području od Trebinja do Foče i Nevesinja živi jedva 70 000 ljudi, duplo manje nego prije jednog vijeka tokom perioda Austro-ugarske okupacije.

Sloboda se nikada ne dobija sama, i moćnici koji su okovali Hercegovinu nikada se dobrovoljno neće odreći privilegija, moći i bogatstva. Hercegovina je taoc veoma male grupe beskrupuloznih razbojnika koji su spremni na sve kako bi zaštitili svoj položaj. Radi se o slabićima i kukavicama koji dobro slušaju drugi, veći centar moći i snažno su uvezani u nakaradni sistem. Kada zagusti, kada budu ispred sebe vidjeli grupu odlučnih i hrabrih Hercegovaca koji su spremni da im se odupru i suprostave, oni će ustuknuti, povući se i pobjeći a Hercegovina će ponovo biti oslobođen prostor u koji će se iz dijaspore vratiti protjerani, bogati i sposobni, i na kome će pristojno i dostojanstveno živjeti slobodni ljudi.

Kada se sledećeg Vidovdana, Mitrovdana ili na Svetog Stefana budemo prisjećali naših hrabrih predaka, nadam se da će se bar neko od okupljenih i organizatora zapitati da li smo njihovi dostojni nasljednici.

Nebojša Vukanović