Fabrika mržnje, zla i laži

14204.jpg

Fabrike mržnje, laži i zla

Sva proizvodna preduzeća i fabrike u Republici Srpskoj su u velikim problemima, a jedino u tri smjene punim kapacitetom radi Fabrika mržnje i zla. Bivši „javni servis“ Republike Srpske pretvoren je u privatnu televiziju Milorada Dodika, a sav program posvećen je veličanju njegovog lika i (ne)djela, te brutalnoj i najprljavijoj propagani koja se vodi protiv svih koji pokušaju da kritikuju lažnog Oca nacije. Ogromna je količina otpada i đubreta kojom Fabrika mržnje, laži i zla svakodnevno zatrpava gledaoce i opasno kontaminira javni prostor, a negativne posledice po društvo bi se mogle porediti sa zračenjem osiromašenog uranijuma. Kao što je režim srušio i uklonio sve norme u društvu omogućivši tako i najnedostojnijim da se dokopaju najvažnijih pozicija u državi, tako i u tzv „javnom servisu“ ne postoje nikakve norme, ne poštuju se novinarska, ali ni osnovna ljudska ni moralna pravila. U obračunu sa kritičarima režima koriste se modifikovane gebelsove metode prljave propagande, dok se lik i djelo Milorada Dodika i njegovih satrapa veliča po sjeverno-korejskom modelu. Kada su Galijašević, Ćeranić i ostali sitni špijuni stare UDBE i lažni analitičari zauzeti da izgovore rečenice pripremljene u Dodikovom kabinetu, u Dnevniku se čitaju anonimna podmetnuta pisma nezadovoljnih opozicionara koja su u pripremili Bilja Bokić ili Pero Simić.

Pritisak i snažna propaganda je posebno izražena kada Dodik osjeća da je u ugrožen, u opasnosti i teškoj situaciji. Tako su najmonstruoznije i najveće laži na račun opozicije, tragikomične izmišljotine o Sorošu, Hakanu Fidanu i stranim obavještajnim službama, iznesene su uoči majskih protesta u Banjaluci, te tokom istrage oko Pavlović banke, referenduma ili lokalnih izbora. Pored cjelokupnog informativnog programa, Dodiku i njegovim kumovima i poslušnicima posvećen je čak i kulturni i sportski program, a većina sportskih događaja i živih prenosa odnosi se na Dodikov privatni klub KK Igokea, te zumiranje njega i članova njegove porodice dok grickaju sjemenke na tribinama.

Poražavajuće je da u proteklih 10 godina niko od novinara i radnika RTRS-a nije smio javno da digne glas i usprotivi se beskruouloznoj zloupotrebi i uništavanju televizije čiji rad finansiraju svi građani plaćanjem RTV pretplate. Iako ne mogu mnogo toga da izguve, nažalost većina zaposlenih ćuti i trpi bojeći se za svoje pozicije i platu. Nesrećni Marko Vejić prijatno je iznenadio javnost odlukom da zbog velikog pritiska napusti tzv „RTRS“, ali se nažalost poslije samo nekoliko mjeseci vratio povjena repa i počeo da brani lik i djelo Milorada Dodika jače čak i od zloglasne Nade Veletić.

Sramota je gledati u šta se pretvorio tzv. „Javni servis“, koji je do Dodikovog dolaska na vlast bio sinonim slobodnog, otvorenog i objektivnog novinarstva. Rijetki se sa sjetom još sjećaju vremena kada su novinari RTRS-a nezgodnim pitanjima preznojavali bivšeg predsjednika Republike Srpske Dragana Čavića i ministre u njegovoj Vladi, dok je sada nezamislivo da novinar RTRS-a pokuša da postavi neko nezgodno pitanje i nebitnom odborniku SNSD-a u najmanjoj opštini.

Sigurno će veoma brzo doći vrijeme kada će Draško Milinović i ostali žestoko odgovarati za svo zlo koje su učinili svom narodu svjesno prosipajući đubre i šireći mržnju. Mnoge posledice će se teško ispraviti jer su čitave generacije novinara upropaštene radom u nenormalnim uslovima i pod velikim pritiskom. Ipak nadati se da će nakon oslobođenja RTRS-a, kao i drugih zarobljenih institucija i ustanova, istinski javni servis ponovo biti korektiv vlasti i društva, slobodan i nepristrasan medij koji će raditi u interesu građana i javnosti, a ne odmetnute grupe, mafije i nekolicine bahatih moćnika.