Dozvoljeno za Srbe i pse

834_vest_pas_zabrana.jpg

Dozvoljeno za pse i Srbe

    Kakva je trenutna medijska situacija u Srbiji, i šta privlači pažnju medija najbolje se vidi na osnovu slučaja keruše Mile. Piše: Nebojša Vukanović

 

     Za sada nepoznata lica psu u Beogradu odsjekla su sve četiri noge, što je grozan čin, ali histerija koja se digla oko ovoga, zapanjila je sve trezvene ljude. Mediji su odmah počeli višednevnu medijsku kampanju da se pomogne keruši, a televizija B92 čak je osnovala i Fond za pomoć ovom jadnom psu. Na svim televizijama danima se u udarnim terminima emituju prilozi o sudbini keruše Mile, a narednih dana glavna tema beogradskih medija je ubijen pas u Beogradu. Javnost je opet zgrožena nasilničkim ponašanjem osobe koja je u beogradskom predgrađu ubila rotvajlera. Srbija s konačno oko nečega ujedinila, a građani su masovno pokazali humanost i nudili pomoć. Psi su ipak najvažniji Nasilništvo prema psima i drugim životinjama je za svaku osudu, psihopate koje rade takve stvari treba kazniti, ali se treba i postaviti pitanje da li je nasilje nad psima, jedan od najvećih problema u Srbiji? Da li se tome zaista treba posvetiti tolika pažnja? Zašto javnost i mediji nisu bili ovoliko zgroženi kada je, ne tako davno, u parku kod hrama Svetog Save na Vračaru, u samom srcu Beograda, pronađen spaljen i iskomadan leš?

     Kako je to da je u zemlji koja za samo nekoliko godina povećava inostrani dug za više desetina milijardi dolara, u kojoj raste nezaposlenost i siromaštvo, u kojoj se zbog negativnog prirodnog priraštaja rapidno smanjuje broj stanovnika, koja se stalno raspada i smanjuje; najveći problem nasilje nad životinjama? Prosto je nevjerovatno da mediji, kao jedan od društveno najodgovornijih i najvažnijih faktora u zemlji, tako malo pažnje posvećuju važnim nacionalnim pitanjima od kojih zavisi sudbina jedne zemlje. Ne pamtim kada sam na nekoj srbijanskoj televiziji vidio prilog o nekoj siromašnoj i socijalno ugroženoj porodici kojoj treba pomoći. To im vjerovatno nije interesantno, ili ne treba prikazati kakva je stvarno Srbija danas i kako se u njoj živi. Telekom ili kafilerija?

    Vlada Republike Srbije najavila je prodaju većinskog paketa akcija u Telekomu Srbije, ali se u javnosti nije povela ozbiljna i stručna analiza jednog takvog projekta i opravdanosti prodaje državnih reusrsa. Turski ministar vanjskih poslova nedavno je boravio u posjeti Novom Pazaru gdje je uspješno riješio višegodišnji sukob i otklonio nesporazume između dvojice lidera muslimana u Raškoj, Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića. Nacionalna televizija i drugi mediji sažeto su u dvadesetak sekundi obavjestili javnost o tom događaju, a niko se nije zapitao kakav je stvarni cilj posjete turskog ministra vanjskih poslova dijelu Srbije naseljenom uglavnom muslimanima. Da li je to grub način miješanja u unutrašnju politiku jedne države? Turska je priznala Kosovo? Predsjednik Boris Tadić i ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić bar deklarativno su dobri drugari sa turskim rukovodstvom i kolegama, ali ako njih dvojica ne vide (ili vjerovatnije neće da vide) moguće opasnosti od takve posjete, kako niko u Srbiji nije posvetio bar jedan tematski prilog ili tekst takvoj posjeti? Niko se ne pita zašto turski ministar nije došao u Beograd i izvinio se zbog priznanja Kosova, i srpskom rukovodstvu obrazložilo svoje poteze koji narušavaju integritet Srbije.

    Turska je među prvima priznala nezavisnost Kosova, a postavlja se pitanje da li je turski ministar sa svojom braćom (sa kojom se, uzgred rečeno, i ne razumije bez prevodioca) tokom razgovora o ujedinjenju muslimanskih političara razgovarao i podršci da se i Raška kao Kosovo naoruža, pa onda osamostali? Umjesto da državni organi bar oštro osude drsko miješanje u unutrašnje stvari, posjeta je prošla blagonaklo i neprimjetno, baš kako to Turcima odgovara. Treba se postaviti pitanje šta bi se dogodilo da Vuk Jeremić i predsjednik Tadić otputuju nenajavljeno u Vukovar (ako i tamo nije situacija kao u Kninu) kako bi pomirili srpske političare? Svi znamo kako bi zdušno, glasno i oštro reagovali hrvatski novinari i političari. Ipak, trebalo viditi kakva bi bila reakcija evropskih političara i javnosti, i kolike bi uši bile srpskim državnicima kada bi im samo palo na pamet da naprave nešto slično! (Posjeta Vuka Jeremića skupu u Bijelom Polju naišla je na oštre reakcije crnogorskih medija i političara, iako je on tamo prisustvovao samo kao gost jednoj kulturnoj manifestaciji). Premijer Vovjodine – premijer Sandžaka? Predsjednik Izvršnog vijeća Vojvodine, Bojan Pajtić, odmah nakon izglasavanja novog Statuta Vojvodine je započeo živu diplomatsku aktivnost i odnedavno se predstavlja kao „predsjednik Vlade Vojvodine“. Vojvođanski premijer pred kamerama se hvali kako je počela rekonstrukcija škola i bolnica zahvaljujući „izvornim“ prihodima i jačanju nadležnosti i pokrajinske kase. Na međunarodnom skupu u Beču Pajtić je imao zapažen govor, a Vojvodina je na tom skupu upadljivo prikazana drugom bojom odvojena od ostatka ostatakla Srbije. Ni to u javnosti nije privuklo pažnju.

    Srbija je usvojila Deklaraciju o stradanju muslimana u Srebrenici, a nakon sastanka sa predsjednikom Tadićem američki diplomara Stajnberg izrazio je zadovoljstvo podrškom koju je „međunarodna zajednica“ dobila za rješavanje pitanja u Bosni i Hercegovini. Niko u srpskim medijima nije pokušao da sazna šta su se to dogovorili Stajnberg i Tadić, i da li je usvajanje Deklaracije narušilo „specijalne veze“ i odnose Republike Srpske sa Srbijom. I najnoviji koncept decentralizacije i regionalizacije Srbije, u kojoj su se opštine sa muslimanskom većinom sasvim slučajno našle u jednoj teritorijalnoj jedinici, prošao je gotovo nezapaženo. To je izgleda još samo jedan u nizu proevropskim poteza, a šta će od sadašnje krnje Srbije i kada stići u obećanu zemlju Evropsku Uniju – ostaje da se vidi. Prvo je otišlo Kosovo, potom Crna Gora, preko Drine sablja nam je uvijek nad glavom… Možda i svi ostaci Srbije nestanu, a da građani zagledani u Velikog brata, Farmu, Ludu kuću, Malu sestru i druge popularne obrazovne emisije, to i ne primjete. Keruša Mila, uz dužno poštovanje svim drugim psima, ipak je najbitnija