Dodikjugend Antonić mora se udaljiti iz Narodne skupštine RS

Gdje ja stadoh ti produži, geslo je SNSD-ovaca, a mladi dodik-jugendovac Momčilo Antonić uporno pokušava da bude veći katolik i od samog pape, nastoji da se svojim sramnim istupima i ispadima dodvori svom šefu. Dodik je bacio koplje daleko, postavio je užasno niske standarde u kojima cilj opravdava sredstvo, ne biraju se sredstva za napad na političke protivnike i nažalost sve je postalo dozvoljeno i „normalno“. Šovinističkim istupom i napadom na članicu CIK-a BiH Vanju Bjelicu Prutinu,  Dodik je trasirao put a  njegov jezuita i poslanik Antonić otišao korak dalje, te odbornika u Skupštini grada Banjaluka nazvao ustašom. Bahati i arogantni primitivac i neznalica pokazao se u pravom svjetlu, onakav kakav u stvari i jeste.

Prebrojavanje nacionalnih krvnih zrnaca nikako ne priliči onima koji su (polu) Hrvaticu postavili za predsjednica Republike Srpske, a sada šire šovinizam i kontaminiraju javni prostor.  Teška je uvreda i opgužba da nečijim venama teče ustaška krv, da su nečiji preci klali srpsku djecu po Šarganovcu, Drakuliću i Mogikama, i ako ja gubim desetine hiljada maraka po sudovima jer pišem dokumentovano o kriminalu, manijacima, otmičarima i ubicama, koliko bi Antonić trebao da plati za svoje sramno pisanje i brutalne uvrede!

Sramno i nedopustivo! Antonić nema ni stida ni obraza, poput većine svojih partijskih drugova, ne pokazuje ni trunku kajanja već se čak iz nastupa na crvenoj tajkunskoj ATV stiče utisak da je ponosan na svoj sramni istup jer misli da je porastao u očima svog Oca nacije.

Antonić je primjer političkog kretenoida u ova teška vremena sveopšteg posrnuća i opadanja. Da ima D od države i da institucije i mediji nisu zarobljeni, kontrolisani i uništeni, on ne bi nikada ni postao poslanik nakon prethodnog skandala kada je poželio meke nasipe i nove poplave građanima u Posavini. Zbog toga ne očekujem da će i sada adekvatno reagovati Narodna skupština Republike Srpske i njen Etički odbor, kazniti Antonića i oduzeti mu mandat, jer govoriti da venama političkih protivnika teče ustaška krv zaslužuje takvu kaznu.

Njegov istup, priča o automobilima i visini, je slika tipičnog iskomplesiranog razmaženog tatinog i tajkunskog sina, koji je ponosan što mu je tata tajkun i što je od naroda oteo milione u dogovorenim poslovima sa državom, pa sada može da glumi nekog bahatog mangupa, voza novim „audijem“, misleći da je to vrhunac civilizacijskog dostignuća savremenog homo kretenikusa. Da je čitao Andrića i Prokletu avliju možda bi Antonić shvatio šta znače riječi da su opasni ljudi koji zbog svoje ograničenosti neograničeno vjeruju u svoju pamet i tačnost svakog svog suda i zaključka.

 

 

Nebojša Vukanović