Dodik ostao bez medalje

Juče mi je prvi put u životu bilo pomalo žao Milorada Dodika, jer je njegov prijatelj i bivši pobačaj Vučić na dočeku od selektora Srbije Zorana Terzića dobio zlatnu medalju i salvu pohvala, dok je Dodik ostao po strani bez medalje, i tužnim očima pogledivao hoće li mu Tijana Bošković ili Brankica Mihajlović ustupiti zlatno odličje. Izgleda da se nije dovoljno borio, skakao i preživljavao svaki poen, kao što je to po riječima selektora Zorana Terzića radio Aca Vučić, pa tako nije zaslužio da mu se pokloni zlatna  medalja. Da je sa Kerberom Sinišom M. ili Nadom (Zlo)Veletić gledao finale, skočio nekoliko puta iz fotelje pred kamerama svog RTRS-a, kao što je pjevao na graničnom prelazu, možda bi i naš Vođa dobio odličje. Ovako..  u Banjaluku se vratio praznih ruku, ali ipak srećan što ga je Aca pogurao na još jednim izborima.

Odbojkašicama svaka čast na sjajnim igrama, rezultatima i velikim uspjesima, i zaslužile su veličanstven doček, nagrade, veliku pažnju i poštovanje. Svaka čast i selektoru Terziću, jer je i on među najzaslužnijim za osvajanje titule prvaka svijeta, ali ipak njegovo čudno ponašanje, poltronstvo i udvorništvo, pokazatelj je u kakvom društvu živimo. Slične ode dragom Vođi, koji je najbolji, najpametniji i najzaslužniji za sve, mogu se vidjeti još samo u Tadžikistanu, Azerbejdžanu Sjevernoj Koreji i polako u Turskoj. Smjena dobrog selektora Muslina i dolazak podobnog ali nesposobnog Krstajića, koji se takođe javno divi energiji i naporima dragog Vođe, pokazao je koliko se politika nažalost umiješala u sve pore društva, pa tako i u sport.

Vučić, Dodik i Milo Đukanović, vođe Balkanskog trijumvirata, teže neograničenoj aspolutističkoj vlasti, praveći pseudo parlamentarne monarhije preko namještenih i kontrolisanih izbornih procesa, te kroz svoje režimske medije stvaraju kult nepogrešivog dragog Vođe koji se svakodnevno žrtvuje za svoj narod. Treba pošteno reći da Milo, kao glavni ideolog i učitelj, ostavlja utisak najvećeg gospodina u Trijumviratu, ne manipuliše emocijama građana pred kamerama, ne pravi drame i ne pokazuje znakove devijantnog i šizogenog ponašanja. Nadati se da će jednoumlje, tiranija i medijska tortura ubrzo proći, i da ćemo živjeti u istinski slobodnom i demokratskom društvu, i da generacije neće odrastati u kolektivnom ludilu i trpiti posledice devijantnog ponašanja šizogenih struktura.

 

Nebojša Vukanović