Dobri Roćko

Neka teška vremena i tmurni oblaci su se nadvili nad nama, nikako da prođu, svaki dan slušamo tužne vijesti i informacije o brojevima bolesnih, zaraženih, preminulih, te teškim tragedijama i nesrećama u kojima ginu mladi ljudi. U ovakvim vremenima, ako se može tako reći, mogu se smatrati srećnim oni koji dočekaju duboku starost, prožive život bez većih bolesti, patnji i iskušenja, iza sebe ostave zdravu i porodicu na okupu.

Bog je onda bio milostiv prema mom dobrom Anđu, ili Roćku kako su ga od milošte zvale kolege u Industriji alata i Travuniji, mada je gubitak roditelja nenadoknadiv, bez obzira na godine uvijek iza njih ostaje praznina. Svako o svojoj porodici i roditeljima govori sve najljepše, ali Anđo je, bez pretjerivanja, bio prava i neiskvarena dobričina, to će reći svako ko ga je iole poznavao.

Od oca sam naučio da treba biti skroman, strpljiv i istrajan, da nabrojim dane, kako mi je često volio reći, naporno i pošteno radim dok se ne postigne neki rezultat i cilj, te nesebično sebe daje i žrtvuje, samo je Anđo bio puno bolji čovjek od mene. Nikada, ali baš nikada se ni sa kim nije sporečkao, a da ne kažem posvađao, nikad neku tešku riječ ili šalu na tuđ račun, za razliku od mene koji sam zaratio sa pola svijeta ispravljajući krive Drine.

Bio je zabrinut, puno ga je ljutilo i stalno mi je govorio da se smirim, popustim, da ne mogu neprestano tjerati pravdu u ovom nepravednom svijetu, da se malo povučem i stvorim porodicu umjesto da se borim sa vjetrenjačama za ideale. Zbog mene je jedno vrijeme prestao gledati informativne emisije, želeći tako malim bojkotom da pokaže ljutnju, natjera me da popustim. Iako nije bio strog i ne bi povisio ton, trudio sam se da ga slušam u svemu, osim u tom jednom.

Prvu zajedničku dnevnicu zaradili smo u ljeto ratne 1993. godine, kada sam imao 14 godina, u Kočelima kod pokojnog Krsta Delića. Uspio sam ga pratiti u poslu cijeli dan, sređivali smo neki bazen, i od tog trenutka sam se nekako osjećao odrastao i veliki!

Imao je specifičan smisao za humor, a nikada neću zaboraviti kada smo lani išli do Pelješca, kada mi je, onako u šali  rekao da ne može prepoznati Ston, Mljet i Pelješac jer su se puno izmijenili i izgradili od 1951. godine kada se ukrcao na brod i došao da služi tri godine ratnu mornaricu.

Iako život na Bobanima nije bio nimalo lak, uvijek je volio da priča o rodnim  Dobromirima, i bio je srećan kada smo složno, cijela porodica, uspjeli da deminiramo selo i probijemo put do porodične kuće, u kojoj se rodio 1932. kao najstarije od sedmoro djece Filipa i Darinke, ili babe Poljičke kako smo je zvali.

Kako je živio, tiho, mirno, skromno i nenametljivo, tako je u miru tiho i napustio ovaj svijet, za samo par dana se ugasivši kao svijeća. Otišla je dobra duša porodice Vukanović, i svima će nam nedostajati. Uvijek ću biti ponosan na svog dobrog Anđa, koji je sada nadam se među anđelima, čuvati lijepe uspomene i savjete, tople riječi i ljubav koju nam je pružio.

Hvala svima koji su izjavili saučešće, poslali telegram i poruke, došli na poslednji ispraćaj i u ovim čudnim okolnostima vanrednih mjera zbog korona virusa, a trudili smo se da sve bude po običajima i kako Bog zapovjeda.

Neka je pokoj duši i laka ova naša crna hercegovačka zemlja našem dobrom Anđu, Bog da mu dušu prosti, podari mir i Carstvo Nebesko.