Djeca u Rudom i ostali utisci

Luksuzni „Komsarov“ hotel u centru Rudog nažalost je zatvoren, što je prava šteta za ovo malo mjesto jer i Banjaluka nema tako dobro i luksuzno opremljen hotel sa svim mogućim sadržajima. Iskreno se nadam da će opština ili neki privatnik u stečaju ili likvidaciji kupiti i otvoriti hotel,  jer je jako važan za razvoj turizma u ovom dijelu Srpske.

Ipak mnoštvo dječice koja se igraju i trče na trgu ispred hotela, kao i širem centru Rudog, za mene su veliko prijatno iznenađenje i glavni utisak tokom obilaska stare Hercegovine. U Rudom ima ponajviše života i mladosti, i sa puno optimizma i vjere u obnovu napustio sam ovo malo, zabačeno i zaboravljeno mjesto na granici. Ljudima treba malo da bi bili zadovoljni, pa ako bi Vlada završila i sagradila Hidroelektranu Mrsovo, i sa nekim investitorom otvorila pogon sa stotinjak radnika i obezbjedila otkup proizvoda poljoprivrednicima, sačuvao bi se narod i spriječio egzodus koji je zahvatio male, nerazvijene i rubne opštine u Srpskoj.

Strah u narodu je veliki, i ne mogu da se načudim činjenici da me ljudi u Višegradu sa strahom pozdravljaju na ulici, okreću glavu da li ih neko vidi, kažu ukratko o problemima i teškoj situaciji, a potom se brzo udalje gledajući da li ih je neko vidio dok su pričali sa mnom. Nevjerovatno u šta se pretvorila jedna gorda i ponosna nacija, ljudi koji su se nekad ponosili bunama, ustancima i vjekovnom borbom za slobodu i pravdu, a danas se plaše nekoliko kukavica i korumpiranih političara koji su porobili državu, koristeći slabosti društva. Veoma tužno, a iako naviknut na sve, juče sam ipak bio previše iznenađen kolektivnim strahom i terorom koji je režim zaveo.  Na trenutak sam se u Višegradu, gledajući kako neki bježe, prelaze ulicu i okreću glavu, osjećao kao da sam onaj čuveni terorista Karlos i tek pušten iz zatvora, pa niko sa njim neće da se pozdravi. Proći će i ova okupacija, kao i sve prije nje, ali će ostati gorak ukus kako smo kao narod bili kukavice, i dopustili bagri i nekolicini bahatih i korumpiranih da unište i rasele narod i društvo, a da narod uglavnom nije smio da digne glavu i pobuni se protiv nepravdi, pljačke i razaranja, sve dok požar nije došao do njega i njegove porodice, a onda je bilo kasno.

 

Nebojša Vukanović