Da li je dijagnoza pogrešna?
„Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) karakteriše uporno ponavljanje misli i opsesija koje izazivaju intenzivan osjećaj neugodnosti i anksioznosti (straha). Kako bi se smanjila anksioznost (strah) koji je pobuđen opsesivnim mislima, osoba izvodi prisilna i repetitivna ponašanja ili mentalne radnje koje nazivamo kompulzijama. Najčšeće se ova dva simptoma pojavljuju zajedno. Opsesivne misli izazivaju strah jer se sadržaj istih najčešće odnosi na neku vrstu nesigurnosti za vlastiti život i nemogućnost kontrole nad nekim događajem (npr. strah da će se zaraziti smrtonosnom bolesti). Potom se ti osjećaji pokušavaju umanjiti, neutralisati ili izbjeći kompulzivnim radnjama koje subjektivno vraćaju osjećaj kontrole i smanjuju stres (npr. učestalo i dugotrajno pranje ruku i odjeće…) Osoba se privremeno osjeća rasterećeno, međutim ospesivne misli se kroz određeno vrijeme ponovo vraćaju i pokreću novi ciklus…“
Citirani tekst ukratko opisuje ponašanje osobe koja je obolila od ospesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP), a svako onaj ko je imao priliku da sinoć na tzv „RTRS“ gleda intervju predsjednika mogao se uvjeriti da njegovo ponašanje predstavlja kliničku sliku ovog poremećaja. Dodik je uporno i histerično ponavljao riječi, misli i rečenice, i po desetak puta u samo nekoliko minuta izgovorio riječ izdajnici, ništavila, strani plaćenici…Stiče se utisak da Dodik ima ospesiju, osjećaj nelagode i straha od gubitka vlasti pa zbog toga ciklično ponavlja kompulzivne radnje uporno vrijeđajući političke protivnike najtežim uvredama.
Kao laik ne bih se ljekarima specijalistima miješao u struku, ali smatram da su djelimično pogriješili kada su nedavno dali dijagnozu da osim logoreje, koja je neupitna, predsjednik pati i od post-traumatskog stresnog poremećaja. Duboko vjerujem da se prije radi o opsesivno-kompulsivnom poremećaju ličnosti. Strah i stres uzrokovali su psihičku dekompenzaciju, emotivne poremećaje i pojave smetnji u normalnom ponašanju.
Dodikov diskurs odavno je postao nedostojan rasprave dokonih žena na pijaci a ne predsjedsjednika Republike Srpske. Uvrede, prijetnje, galama, histerični napadi, širenje mržnje i straha postali su uobičajeni, što je prouzrokovalo snažnu kontaminaciju javnog prostora i niz negativnih pojava u cijelom društvu. Predsjednik je ipak neko ko postavlja standarde, i ukoliko on kao prvi koristi ovakav riječnik i ponaša se krajnje nepristojno i neprimjereno, sasvim su prirodne i očekivane sve češće pojave teških devijacija u društvu.
Dodikove prijetnje da neće prepustiti vlast i formiranje nove Vlade čak i ako opozicija okupi neophodna 42 poslanika su veoma zabrinjavajuće, jer ne samo da predstavljaju kršenje Ustava i Republike Srpske, već i otvorene prijetnje da on ne planira mirno prepusti vlast. Iako su se mnogi nažalost navikli i donekle ga smatraju uobičajenim, smatram da je ponašanje predsjednika Republike Srpske opasno i krajnje zabrinjavajuće, i da bi neko iz njegovog okruženja i partije trebao da smogne snage, reaguje i upozori ga na krajnje problematično ponašanje, neprimjerene izjave i njihove posledice.
Uporno govoriti o izdaji i skretati pažnju javnosti u vrijeme dok činite najgore stvari nad sopstvenim narodom takođe su pojave sa kojima smo se često susretali kroz istoriju. Vrijeme, kao najbolji sudija, će pokazati ko je najveći izdajnik od Kosova do današnjeg dana, i ko je svojim devijantnim ponašanjem i nakaradnim sistemom koji je uspostavio ugrozio sam opstanak Republike Srpske i srpskog naroda sa ove strane rijeke Drine.
Jedino u čemu bi se čovjek donekle mogao složiti sa Dodikom je njegovo poređenje sa Jovanom bez zemlje, jer bi i naš vrli predsjednik svoj mandat mogao okončati sličnim nadimkom nakon što je rasprodao, zadužio i stavio pod hipoteku svoju zemlju kako bi se što duže održao na vlasti.
Nebojša Vukanović
