palpal

Crtice iz Nikšića umjesto odgovora Nesoju

Nije bitno šta govori već ko govori. Nemoć i strah životu kalja obraz često, pisao je Njegoš, al nekima bez imalo stida i obraza i nema se šta ukaljat. Prosto je nevjerovatna opsesija neljudi mojim privatnim životom, koliko se godinama trude i kopaju da pronađu i izmisle bilo kakav detalj kojim bi me pokušali diskreditovati u javnosti. Njihova nemoć najbolje govori o njima.

Ne želim iz prezira da komentarišem sramne istupe velikog heroja Otadžbinskog rata, kako su ga prekrstile čestite trebinjske kadije svojim sramnim presudama, i nevjerovatne tvrdnje da sam „krao sapun u studentskom domu u Nikšiću“, koje su toliko jadne i bijedne da je svaki komentar suvišan. Prvi sam student koji je svojim vozilom dolazio na fakultet i u Studentski dom, još od prve godine studija kada sam davne 1998. godine, istovarajući kamione kupio „stojedinicu“, a kasnije nakon otvaranja prodavnice bio pravi „hadžija“, za razliku od nekih koji godinama nisu iz Crne Gore smjeli doći kući u Hercegovinu zbog straha da bi bili uhapšeni kao dezerteri koji su pobjegli, ostavili drugove i porodice na cjedilu.

O meni mogu govoriti oni koji me poznaju, i volio bi da nakon decenija neuspješnih traganja neljudi nađu samo jednu osobu koja će posvjedočiti javno u njihovu korist. Jedan od onih koji me poznaju, koji je studirao u Nikšiću sa mnom jedno vrijeme, jer je stariji od mene, je i Slaviša Janković, koalicioni partner Nesoju, i koji je danas javno odgovorio na njegov sramam istup u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a post na društvenim mrežama prenosim u cjelosti.

 

„Nit si hladan nit si vruć, zato što si mlak ima da te izbljuvam“ kaže Gospod.
Prateći Narodnu skupštinu upratio sam diskusiju narodnih poslanika ,gdje se za narodnog poslanika Nebojšu Vukanovića kaže da je u studentskom domu u Nišiću, gdje je i studirao, potkradao svoje kolege, odnoseći sapune, peškire…
O moj Bože, šta drugo da kažem. Na ove stvari čovjek ne može biti nijem, ni gluv a ni slijep.
Red je da se i ja oglasim. Zašto? Zato što sam i ja upravo u vrijeme studiranja Nebojše Vukanovića studirao u Nikšiću i u to vrijeme sam po izboru studenata izabran i za predsjednika Saveza studenata studentskog doma „Braća Vučinić“. Koliko sam kopententan možete upitati i Dragoslava Banjka, koji je u to vrijeme bio u studentskom domu. Ne zbog sebe već zbog drugog sagovornika navešću da sam u toku studiranja bio i jedan od najboljih studenata i dobitnik sam plakate studentskog doma Braće Vučinić za izuzetan prosjek u toku cijelog perioda studiranja. Toliko o mojoj kompentenciji.
Zbog toga mislim da sam upravo ja ta osoba koja može da svjedoči o navedenim „nepočinstvima“, što predstavlja gnusnu laž. Za cijelo vrijeme studiranja Nebojše Vukanovića mogu samo da kažem da je riječ o brilijantnom, marljivom, izuzetnom i jednom od najboljih studenta na svom odsjeku. Riječ koja ga krasi jeste ekstravagantan, kao što smo svi bili u toku studiranja. Izuzetno čestita i vrijedna osoba, dobar prijatelj i odličan čovjek su samo neki njegovi maniri. Uvijek je bio čovjek sa stavom. Poznata je čak i anegdota između njega i prof. dr. Šerba Rastodera, koja se prepričava i dan danas. Kako nije znao odgovor na pitanje profesora gdje se nalazi neki minoran vrh u Crnoj Gori, Nebojša je odgovorio da to nije toliko važno. Međutim, profesor je smatrao da je to važno i da se to mora znati. Onda ga je Nebojša pitao da li on zna gdje su Ravne glave, Kelino Osoje, Zečija glava.Profesor je ostao bez teksta, na što je Nebojša komentarisao vidite i vi ne znate gdje su ovi planinski vrhovi a to je izuzetno važno.
„Kako te bešika odljulja tako te motika zakopa“ rekla bi moja stara dobra majka. Zašto ovo kažem. Pa da se Nebojša Vukanović bavio nečasnim radnjama vjerovatno bi taj porok bio izražen i dan danas, samo u većoj količini. Zato nije ni čudo da svaki od poslanika koji govori o njemu ustvari svojom pričom govori o sebi.
Priroda je dala čovjeku jedan jezik, ali dva uha, da bi dva puta više slušao nego pričao je moja poruka ne samo njima već i svima onima koji hoće da blate druge.

 

Slaviša Janković – odgovor na diskusiju Ilije Tamindžije