Crnogorci pobijedili strah, a gdje smo mi!?

   Crnogorci, bolje rečeno oni stanovnici Crne Gore koji se osjećaju i izjašnjavaju kao Srbi, pobijedili su strah, iznenadili mnoge, pokazali čojstvo i hrabrost masovno izražavajući miran i dostojanstven protest i nezadovoljstvo vladivinom tirjanina Mila Đukanovića. Preko 15 000 Vasojevića večeras se prošetalo ulicama Berana, okupilo se ispred zadužbine Nemanjića, manastira Đurđevi stupovi, a desetine hiljada građana svake noći šeta ulicama svih crnogorskih gradova i opština, od primorja, Budve, Bara i Herceg Novog, do Plužina, Pljevalja, Žabljaka i Berana na sjeveru.

Crnogorci su skupili hrabrost i masovno se suprostavljaju režimu, iako su sami i nemaju ničiju pomoć, dok Đukanovića podržavaju najmoćnije zemlje, Amerika, Velika Britaniji, veći dio Evrope, izuzev Njemačke, ali i zemlje regiona, među njima nažalost lideri Srbije i Republike Srpske Vučić i Dodik, izdajnici koji su ostavili svoj narod na cjedilu prećutno ili otvoreno podržavajući svog saveznika i mentora Mila Đukanovića.

Svaka čast građanima Crne Gore, koji se godinama bore u teškim uslovima, masovno protestvuju i pokušavaju da se oslobode režima jednog čovjeka koji je zarobio institucije i državu, vlada samovoljno punih 30 godina dijeleći i svađajući sopstveni narod kako bi opstao na vlasti.

Sa druge strane, osim prijestonice Banjaluke, građani Republike Srpske deceniju ćute i trpe nasilje, pljačku, ugnjetavanja, kršenje osnovnih ljudskih i građanskih prava.. Ubijeno je više ljudi, od Milana Vukelića i Nikole Đurovića do Davida Dragičevića i Slaviše Krunića, opljačkane su i uništene brojne banke, uništena javna preduzeća, desetine hiljada ljudi ostalo bez posla i hljeba a stotine hiljada pobjeglo glavom bez obzira trbuhom za kruhom, jer nisu mogli trpiti siromaštvo, nepravdu i nasilje, ali gotovo niko se nije pobunio i suprostavio nakaradnom sistemu, ne računajući pojedince i manje grupe. Sve je Dodik pretvorio u prah i pepeo, svi su svjesni da nas vodi u duboku provaliju, ali su rijetki oni koji su spremni da ostanu, bore se, javno i otvoreno istupe protiv ludila i anarhije.

Neka su stanovnici Bileće, Milića i Trebinja izašli na ulice da podrže braću u Crnoj Gori, tako i treba, ali gdje su bili Milićani  kada je Dukić maltretirao i na poligrafu saslušavao djecu poginulih boraca, tukao disidente? Gdje su bili Trebinjci kada je Luka otpusio 50 radnika i više trudnica, ili kada je povećavao cijenu struje kako bi završio hacijendu? Zašto su Bilećani ćutali i nijemo posmatrali kako im alkoholičari i pojedinci koji su već decenijama gospodari života i smrti  raskopaše grad, uništiše vodovod, preduzeća?

Lako je u Trebinju, Šipovu, Bileći i Milićima srbovati i protestvovati zbog Mila Đukanovića i problema u drugoj državi, ali treba ustati kad se kod nas dešava nasilje i tiranija, pokazati zube domaćim zulumćarima, možda većim i gorim od Mila, koji uništavaju sve pred sobom, a ne ćutati, prodati dušu đavolu za 50 maraka, predati se, gledati nijemo kako propada i uništava se ono što je generacijama stvarno i u šta su ugrađeni životi desetina hiljada najboljih i najhrabriji među nama.

 

Nebojša Vukanović