Čemu uopšte Narodna skupština RS??
Da su mnogi zakoni u Republici Srpskoj izglasani kako bi se namirili interesi tajkuna i administrativne elite nije novost. Navodno, sa zapada inspirisana pljačkaška privatizacija, ustvari je zapečaćena usvajanjem Zakona o stvarnim pravima kada je fiksna imovina (zemljište) prenesena na vlasnike privatizovanih preduzeća bez naknade. Caka je prosta, to zemljište nikada nije imalo ekonomsko vrednovanje, niti je u bilansu stanja firme imalo bilo kakvu vrijednost. Rezulat – mafija se oparila. Slično je i sa produžavanjem rokova za privatizaciju stanova u društvenom (državnom) vlasništvu. A sve je izum sekte koja se igrom slučaja okitila socijaldemokratskim imenom. Poljoprivredno zemljište je pod okriljem noći od državnog postajalo privatna svojina, a famozni slučaj VOĆNjAK je ilustracija. Nelegalni potez stečajnog upravnika AD Plantaže Gradiška nudi na prodaju 100 hektara voćnjaka (a u stvari se radilo o nasadima).
Pijun predsjedika vlade dobija na tacni procjenu „stručnog vještaka“ da to vrijedi 800 hiljada maraka, ekspresno dobija kredit od litvanskih razbojnika od 1,5 miliona i kupuje za 1,1 milion. Dobija kredit kao fizičko lice bez kreditne sposobnosti. Ekspresno preknjižava zemljište, ne nasade, na svoju firmu, koju slučajno dijeli sa malim princom, a predsjednikovim sinom, a sve sa ulogom od po hiljadu maraka! I gle čuda, dolazi „stručni vještak“ i isti plac od 100 hektara, koji se nije ohladio od preprodaje procjenjuje na 5,5 miliona maraka. Na osnovu ove procjene litvanska banda daje još tri miliona kredita, iako kreditne sposobnosti nema, a famozni voćnjak prvih godina rada ima veće prihode od podsticaja, nego od poslovanja. Sve poluge države su usmjerene da se prevarom otme nešto što pripada narodu, i to veoma uspješno. Po istom receptu, u istoj familiji se otima 300 hektara, a još sto nakon sječe šume i ogoljenja se vraća državi, a za sve je koncesiona naknada bila mjerena kojom desetinom hiljada maraka.
Nekretnine bivših nosilaca privrede se dijele poslušnim kadrovima i tajkunima. Niču tržni centri, hoteli, univerziteti, a ljudski resurs, kvalifikovani radnici, tjeraju se na ulicu i u penziju. Sada nema ko da radi i zaradi, ali ima gdje da se troši. Obogaćena elita vidi da sve prolazi i oblikuje politiku po svojoj mjeri.
Tako i danas, pod okriljem mraka, ta pseudo-elita obučena i umivena, efikasno izglasa mnoge važne stvari. Za narod jednu nematerijalnu rezoluciju o vojnoj neutralnosti, koja po dosadašnjem iskustvu ima snagu žetona u poker partiji predsjednika sa cijelim svijetom. Zatim, za narod jedan materijalan Zakon kojim mu se povećava namet, ali kako da osporiš kada je to za najhumanije potrebe, našu djecu. To što ovaj namet, kao i ostale doprinose neće poslodavac plaćati za radnike u zdravstvu, ili RTRS-a, manje je bitno. Biće predsjedniku milo i drago da se slika dok djeluje u humanoj misiji. I dok mu zdravstvo trune u bespućima njegovih farmaceutskih, medicinskih i informatičkih jataka, pod okriljem noći jedna umivena i nadasve pristojna većina ne osjeća potrebu ni da raspravlja o tome.
Navodno su čak raspravljali i o revizorskom izvještaju koji su navodno pročitali, jer nije bilo nikoga da ga predstavi. Ne upitaše ni šta bi s onim izvještaje Vlade sa istim naslovom koji su povukli sa 19-te sjednice i nikada nisu vratili u proceduru, a podliježe usvajanju. Onih 120 miliona koje Vlada nikada nije isplatila iz budžeta nisu zanimljivi, jer elita misli ako nije deficit dobro je, a ako je dug još je bolje. No poštovanje reda i zakona za pseudo-elitu je stvar broja ruku. Ono što još pojačava sumnju u plansko djelovanje pseudo-elite jeste da se raspravlja o interpelaciji opozicije o ekonomskoj politici, a da se opozicija eliminiše iz rasprave. Navodno, zakon i poslovnik su zadovoljeni, a eliminacija opozicije je očigledno planirana, a ne izazvana djelovanjem opozicije.
I dok čitam naslove i izvještaje šta je sve usvojeno u zlo doba noći ne mogu a da ne primjetim da su prošla dva kukavičja jajeta, potpuno nezapaženo, a potpuno nezasluženo. Zakon o privrednim društvima (izmjene po hitnom postupku) je promijenjen samo da bi se omogućilo Pavgordu da realizuje svoje potraživanje u Alumini, ali i to da bi se ograničilo, da bi navodno bilo u interesu narodnom , samo do 50% kapitala. Pod okriljem noći izvršena je gruba intervencija na zakonskom tekstu koja nema primjera u bližem i daljem okruženju. A tako je i sa samom Aluminom koja posluje (što je dobro), ali niko ne želi da je privede tamo gdje pripada, narodu. Zar nakon toliko godina konsolidacije nema drugog načina da se Alumina izvede na pravi put, osim da se uđe u nečasne radnje kojima se pojedinac bez kreditne sposobnosti, okićen ilegalnim kreditom, počasti i privatnim letom radi kupovine kriminalnog potraživanja koje, napokon može da pretvori u legalno vlasništvo nad Aluminom. Nije to ništa dragi narode. Tu su Aluminu opljačkali Litvanci sa domaćim političarima i uzduž i poprijeko, ali ne treba stati, jer dok se ima i može se.
I opet po hitnom postupku, opet protivpravno, ta pseudo-elita odlučuje o ljudskim pravima. Zarad elite i radnici nisu jednaki. Neki ne mogu da se penzionišu ni kada im fali samo godina, a neki će biti penzionisani prevremeno po sili Zakona koji se ne bi uopšte smio baviti pravima iz penzijsko invalidskog osiguranja. Rastočili su i uništili željeznice, vozovi i nakon stotina miliona kredita voze brzinom puža, a sada im zarad bolje budućnosti smetaju radnici. I na kraju, a oko željeznica, zar vam nije smiješno kada direktor željeznica pozove radnike da se ponašaju u skladu sa zakonom, a on sam je rekorder kršenja istog tog zakona. No i on, kao i ostatak preplaćene pseudo-elite je izvan zakona, dok radnici nisu.
Eto, toliko imam da sumiram reformsku i nadasve narodu i narodnom interesu posvećenu aktivnost tri poslanička kluba ćutologa sa sve papcima, koji bi Narodnu skupštinu Republike Srpske da pretvore u hram obožavanja lažnog boga.
Slaviša Raković
