palpal

Carine u rukama Mafije

Sud Bosne i Hercegovine izrekao je 27.5.2021. prvostepenu presudu Kemalu Čauševiću, bivšem direktoru Uprave za indirektno oporezivanje BiH, kojom ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, te oduzeo imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela, i to novac u iznosu od 575.000 KM, četiri stana i isto toliko poslovnih prostora, kao i zemljište.

Optuženi Kemal Čaušević oglašen je krivim što je, nakon što je uspostavljena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, u svojstvu direktora Uprave, početkom 2007. godine stupio u kontakt sa uvoznicima tekstila iz Turske, Kine i Mađarske u BiH, i to Anesom Sadikovićem, čija porodica je vlasnik firmi „Eko San“ d.o.o. Banja Luka i „Janus“ d.o.o. Brčko Distrikt, te sa Sedinetom Karićem, vlasnikom firmi „Obitex“ d.o.o. Srebrenik i „KS Obitex“ d.o.o. Laktaši, te nezakonito i u namjeri sticanja protupravne imovinske koristi, kroz poslovanje UIO BiH i svojim odlukama i položajem u svojstvu direktora UIO BiH, favorizirao njihove firme kao uvoznike tekstila, a na štetu ostalih uvoznika, i to na način da je obezbijeđivao da im se prilikom uvoza robe na carini priznaju fakture za robu koju uvoze i koje oni prezentiraju carinicima, iako je znao da su na fakturama prikazane manje cijene robe od stvarnih cijena, kao i da im se roba neće detaljno pregledavati, te da će im sva roba koju dovezu na carinu isti dan proći kroz UIO BiH bez zadržavanja, na koji način je počinjena direktna šteta Državi BiH na prikupljanju poreza.

Kada je afera Pandora bombastično odjeknula u javnosti BiH, tog 18. juna 2014. godine, najavljivana je kao prekretnica u borbi države protiv kriminala. Tog dana je uhapšeno je 54 lica, među kojima čelnici i brojni zaposlenici UIO.

Od tog broja, na Naredbi Tužilaštva BiH o sprovođenju istrage našlo se ukupno 36 lica, mahom službenika UIO, i to: Čaušević Kemal, Cvjetinović Zdravko, Mašić Alija, Marinković Goran, Nuhić Edin, Kadić Almir, Sadiković Anes, Đurić Radovan, Milovanović Nedeljko, Jovanović Janko,Nikić Milanko, Škahić Avdija, Liović Jasna, Kragulj Miroslav, Miljić Sveto, Vlajnić Ljubomir, Tomić Dragan, Pavić Dejan, Hrustić Nermin, Petrović Aleksandar, Jovanović Saša, Muminović Hajrudin, Šušnjar Faruk, Stojčić Danijel, Marjanović Bore, Kuzmanović Radan, Novković Mišo, Starčević Veseljko, Ađulović Edvina, Nožica Dejan, Ivić Mirko, Kovačević Josip, Cvjetinović Zoran, Ivica Čajić, Miroslav Kraljević i Lejla Bilajac.

Na kraju su se na optužnici Tužilaštva našla svega 3 imena – Kemala Čauševića, kao jedinog optuženog iz UIO, te Anesa Sadikovića i Sedineta Karića. Javnost se sa pravom pita gdje su nestali ostali službenici UIO, a odgovor na to pitanje bi se mogao svesti na onu „sve je isto, samo njega nema“.

Drugoosumnjičeni u aferi bio je Zdravko Cvjetinović, siva eminencija zvorničkog kriminalnog klana i još od ratnih vremena alfa i omega šverca preko Drine. Zajedno sa bratom Zoranom haračio je po granicama još od vremena entitetske Republičke uprave carina, a zajedno su se našli i na spisku osumnječenih, sa koga su takođe zajedno bez traga nestali. Zdravko je i danas službenik Uprave za indirektno oporezivanje, a obavlja poslove šefa Odsjeka za provoz. Upućeni kažu da se u zgradi Uprave pojavljuje isključivo srijedom na par sati, ali i danas iz sijenke vuče konce i odlučuje o brojnim postavljenjima, premještajima i tokovima novca u UIO.

Uticaj je zadržao najviše zbog finansijske nadmoći jer je u svoje vrijeme instalirao kuma Radovana Đurića na mjesto šefa Carinske ispostave Gradiške, najprometnije i najkontroverznije carinske ispostave u BiH, na čijem je direktnom platnom spisku Džakula, te prljavim novcem otetim od budžeta uspjevaju da proguraju svaku odluku i zamisao.

Njegov rođeni brat Zoran Cvjetinović takođe je službenik UIO i obavlja poslove carinske kontrole na Graničnom prelazu Rača.

Vrijedi spomenuti da je Cvjetinović direktni učesnik brojnih afera, a podsjetićemo na onu koja ga direktno povezuje sa bračnim parom Radovanović. Naime, Zdravko Cvjetinović je preuzeo na sebe otplatu stambenog kredita Zlate Radovanović, koji je iznosio 120.000 KM. Zlata Radovanović je supruga Željka Radovanovića Kreče, višestruko presuđivanog na dugogodišnje zatvorske kazne zbog droge, te je i sama presuđivana zbog trgovine narkoticima nakon hapšenja u akciji TITAN iz 2012.godine (https://tip.ba/2020/10/05/foto-bivsi-pomocnik-direktora-sektora-za-carine-u-upravi-za-indirektno-oporezivanje-bih-zdravko-cvjetinovic-za-koga-su-se-vezale-afere-kupac-je-stan-u-spo-15-maj-u-tuzli/).

U svom iskazu i sam Kemal Čaušević je potvrdio da je lično Milorad Dodik intervenisao i naložio da se na mjesto pomoćnika direktora za carine, što je praktično pozicija drugog čovjeka UIO, postavi Zdravko Cvjetinović.

U februaru ove godine javnost u Srbiji okupirala je afera hapšenja kriminalnog klana Veljka Belivuka, te veze koje je ovaj kriminalni klan imao sa nosiocima vlasti. U tom smislu, kao nosilac te konekcije označen je Slaviša Kokeza, nekadašnji predsjednik Fudbalskog saveza Srbije, koji je, kako se sumnja, koristio navijačke formacije kao mrežu rasturača narkotika. S druge strane, bliske veze sa čelnim ljudima Uprave carina Srbije i njihova korumpiranost doveli su do formiranja organizacije unutar carinske službe koja je omogućavala malverzacije epskih razmjera, zbog čega su smjenjeni Miloš Tomić, bivši direktor Uprave carina, i Nemanja Manjak, bivši šef Odjeljenja za suzbijanje krijumčarenja. Ipak, uprkos dokazima koji upućuju da su se kraci Kokezinog klana protezali duboko u Bosnu i Hercegovinu, posebno njen istočni dio, za sada nema volje nadležnih da se to preispita. To poznavaoce prilika ne treba da čudi, jer se upravo pojedini pripadnici vladajućih struktura u Republici Srpskoj dovode u vezu sa ovim kriminalnim djelatnostima. Između ostalih, i Zdravko Cvjetinović je nesporno jedno od najspominjanijih imena u navedenom kontekstu, kao blizak saradnik Kokeze, ali i još nekih zvučnih imena s one strane zakona, i s one strane Drine .

Kako je drugi uzastopni mandat Miri Džakuli na poziciji prvog čovjeka Uprave za indirektno oporezivanje istekao prije više od godinu dana, te kako taj čovjek upravlja najjačom finansijskom ijnstitucijom u BiH već više od 10 godina, javnosti je poznata i saga o nepostojanju konsenzusa oko imenovanja novog rukovodioca Uprave, jer svaki od konstitutivnih naroda u BiH polaže pravo na tu poziciju. Ipak, kako je prije Džakule, kao predstavnika hrvatskog naroda, direktor UIO bio Kemal Čaušević, najčešće se kalkulisalo kako bi naredni direktor Uprave trebao biti iz reda srpskog naroda. U tom smislu, najčešće se spominje upravo ime Zdravka Cvjetinovića, ali i Borisa Spasojevića, još jednog kadra Dodikovog SNSD-a i poslanika partije u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a oba rješenja bi garantovala vladajućoj garnituri da se ništa značajnije ne bi promjenilo u poslovanju njihove zlatne koke, sve i da do takve rotacije eventualno dođe.

Opet, teško je povjerovati da se i danas šta značajnije promjenilo u funkcionisanju i radu UIO u odnosu na vrijeme kada je na njenom čelu bio sad već presuđeni kriminalac Čaušević. Tokovi šverca, bar kako tvrde poznavaoci prilika u UIO, ostali su nepromjenjeni, samo se koverte, ili obzirom na cifre o kojima govorimo ipak koferi, nose u druge ruke. Evo i podataka koji govore u prilog tome, a iz kojih možemo vidjeti da većina službenika UIO osumnjičenih u najvećoj koruptivnoj aferi u poslijeratnoj istoriji zemlje, koja je misteriozno isparila tokom suđenja, od istrage do presude, i dalje obavlja iste poslove ili su čak unaprijeđeni od strane Džakule.

Prije svega, kadrovska struktura šefova carinskih ispostava i izvršilaca u istima je gotovo nepromijenjena. Posebno u ispostavama u kojima je utvrđeno da je vršeno nezakonito posredovanje i pogodovanje pojedinim uvoznicima za novac.

Tako je Marinković Goran, u vrijeme afere šef Carinske ispostave Banja Luka, i danas na istoj funkciji, s tim da je u međuvremenu u UINO zaposlio i sina Srđana, koji radi u sjedištu Uprave.

Đurić Radovan je u vrijeme izbijanja afere bio šef Carinske ispostave Gradiška. Uprkos brojnim aferama i hapšenjima koja se vežu za ovu ispostavu, i uprkos činjenici da je po izbijanju afere PANDORA bio u bjekstvu duže vrijeme, isti i danas obavlja poslove šefa Carinske ispostave Gradiška. I on je iskoristio bliskost sa Džakulom, pa je u Upravu, na granični prelaz Gradinu, zaposlio svog bratanca Aleksandra Đurića.

Jovanović Janko je od formiranja UIO na mjestu šefa Carinske ispostave, prvo u Doboju, a kasnije i prometnije Carinske ispostave u Brodu. Pored ove afere, utvrđena je njegova odgovornost u predmetu UNIS Fabrika cijevi iz Dervente, koja je nezakonitim poslovanjem, a koje im je u najvećoj mjeri omogućio upravo Jovanović, oštetila Budžet za čak 25.660,597,45 KM (stanje duga na dan 30.04.2021, podaci sa www.new.uino.gov.ba). Naravno, ništa od toga nije uticalo da eventualno ne obavlja poslove na kojima je dokazano vršio zloupotrebe.

Škahić Avdija je u vrijeme PANDORE bio šef Carinskog referata na Graničnom prelazu Brod, koju funkciju obavlja i danas, takođe sakupivši značajan broj utvrđenih zloupotreba u okviru organizacione jedinice kojom rukovodi.

Neki su od izbijanja afere i unaprijeđeni, vjerovatno jer su dokazali da „kvalitetno mogu obavljati povjerene poslove, ali i kvalitetno izbjeći odgovornost“!

Tako je Nuhić Edin u vrijeme afere obavljao poslove inspektora u Carinskoj ispostavi Sarajevo, a pošto je dokazao svoje sposobnosti, napredovao je na mjesto šefa Carinske ispostave Sarajevo, kasnije i Carinske ispostave Aerodorm Sarajevo.

Liović Jasna – u vrijeme afere radila je kao zaposlenik na poslovima carinskog inspektora, a neposredno nakon iste, dobija unapređenje i status državnog službenika u UIO.

Kragulj Miroslav – u predmetu PANDORA osumnjičen je kao carinski inspektor, dok nakon afere napreduje i biva unapređen i postavljen za šefa Carinske ispostave Prijedor, s kojeg mjesta je i otišao u Penziju.

Ivica Čajić obavljao je poslove šefa Grupe za carinske procedure, a Lejla Bilajac šefa Grupe za carinsku kontrolu, koje poslove potpuno neometano obavljaju i danas.

U penziju su, od pobrojanih osumnjičenih, dostojanstveno i bez mrlje u karijeri otišli i Miljić Sveto, Nikić Milanko, Kovačević Josip. Istovremeno, Milovanović Nedeljko i Petrović Aleksandar od osumnjičenih nisu doživjeli sudski epilog ovog slučaja.

Carinski službenici: Šušnjar Faruk, Stojčić Danijel, Marjanović Boro, Kuzmanović Radan, Tomić Dragan, Novković Mišo, Starčević Veseljko, Vlajnić Ljubomir, Jovanović Saša, Pavić Dejan, Nožica Dejan, Hrustić Nermin, Muminović Hajrudin, Ađulović Edvina i Ivić Mirko, i danas obavljaju poslove u carinskoj operativi, u okviru različitih carinskih ispostava i prelaza.

Iz svega navedenog, teško je nezapitati se koliko je ozbiljan rez napravljen u UIO nakon otkrivanja ove najveće korupcijske afere u posljeratnoj BiH, kada je sam Džakula tvrdio da je kriminalnim radnjama u Upravi za indirektno oporezivanje, do 2011. godine, Budžet BiH oštećen za više od dvije milijarde KM. Tada je Džakula takođe tvrdio kako će automatizovati procedure, te pojačati transparentnost u radu Uprave i svakog pojedinca u istoj. Ipak, deceniju nakon ustoličenja na funkciju, sve je ostalo isto, ako ne i gore, kako tvrde izvori iz UIO. Pri tome, ne stoji ni da se Džakula samo držao po strani u pogledu kadrovskih rješenja u pojedinim carinskim ispostavama i prelazima, u kojima su sad već i sudski utvrđene zloupotrebe i kriminal. Naprotiv, ne samo da sam nije smijenio, već se oštro suprotstavio zahtjevu aktuelnog pomoćnika direktora Sektora za carine, Vladimira Dragičevića, koji je po imenovanju od Džakule pismeno zatražio, a sa ciljem postizanja pravilnosti i zakonitosti u radu, da se izvrši smjena rukovodilaca organizacionih jedinica: Carinska ispostava Gradiška, Carinska ispostava Banja Luka, Carinska ispostava Brod i Carinska ispostava Prijedor, na čijem su se čelu redom nalazili akteri pomenute afere. Džakula ovaj zahtjev nikada nije ispoštovao, a prema službenicima predloženim za navedena postavljenja, čak i prema samom Dragičeviću kao podnosiocu prijedloga, primjenio je odmazdu.

Poznavaoci prilika u UIO kažu da se usljed nerada i korumpiranosti u ovoj instituciji na godišnjem nivou bespovratno izgubi jedan državni budžet.

Iz ove perspektive, mora se priznati da sve djeluje izrežirano, samo kako bi se preuzeli kajasi i preusmjerili tokovi novca. Da postoji stvarna volja pravosudnih organa i institucija za provođenje zakona lako bi se utvrdilo da se pošiljke tekstila, kineske robe, akciznih proizvoda, itd i dalje carine na isti način i po istoj šemi, kao i da su i dalje pojedini uvoznici i špediteri “povlašteni”. Još lakše bi se finansijskom istragom utvrdilo da je imovina pojedinih službenika UIO i članova njihovih porodica višestruko veća od njihovih primanja. Na samom početku procesa, državni tužilac Dubravko Čampara je tvrdio da je u Upravi za indirektno oporezivanje BiH, od njenog nastanka, postojala organizovana grupa koja je činila štetu od oko dvije milijarde maraka godišnje. Određeni uvoznici tekstilne robe, kako je kasnije utvrđeno prvostepenom presudom, imali su povlašteni položaj u saradnji sa Kemalom Čauševićem, te su tim uvoznicima priznavane fiktivne fakture ili su one smanjivane. Novac koji je ostajao od neplaćenih dadžbina dijelio se sa Čauševićem. „Nakon što je on otišao, to je preuzeo Zdravko Cvjetinović. Njihova imovina se u tom periodu povećala. To je enormno bogatstvo. Takva imovina se ne može steći platama, već samo na nezakonit način“, rekao je svojevremeno državni tužilac Dubravko Čampara. Kako i zašto su državni tužioci napustili koncept ispitivanja imovine i u slučaju drugih osumnjičenih, prvenstveno Cvjetinovića, ostaje da se pitamo.

Još jedno lice izvan UIO bilo je akter predmetne afere, a radi se o Miroslav Kraljeviću, u vrijeme afere poslaniku Narodne skupštine RS, ispred SNSD-a Milorada Dodika, a danas načelniku Opštine Vlasenica, koji je takođe bio osumnjičen za organizovani kriminal i nezakonito posredovanje, zajedno sa Zdravkom Cvjetinovićem, ali je, kao i narečeni, misteriozno ispario do podizanja optužnice…. on je označen kao član zločinačke organizacije Zdravka Cvjetinovića, te se sumnjičio da je, zajedno sa istim, omogućio vlaseničkoj firmi “Izo Eko Mont” nezakonit povrat PDV-a. Kraljević je i ranije presuđivan, i to zbog kidnapovanja političkog oponenta, sramnom kaznom od 4.000 KM. Pisalo se tada da je Cvjetinović, nakon što je uhapšen na Graničnom prelazu Gradiška, u pokušaju da pobjegne iz zemlje, arogantno izjavio: “Baš me interesuje da li će Tužilaštvo imati hrabrosti da ovo sprovede do kraja”. Iz ove perspektive, jasno je da te hrabrosti nije bilo.

Razotkrivajući motive za nestajanje iz optužnice i presude ogromne većine osumnjičenih i većine pronevjerenog novca za koji je državni budžet oštećen, treba ukazati i na samo neke veze nosilaca pravosudnih funkcija sa pojedinim licima u rukovodstvu UIO.

Sama glavna tužiteljica Tužilaštva BiH zaposlila je sestrića u UINO, koji se inače bavi muzikom, kao carinika na graničnom prelazu u Zvorniku, sa srednjom stručnom spremom. U pitanju je Boris Đerić, sin Gordanine sestre Ljiljane Đerić, djevojački Krešić. Takođe, tužiteljica Dragica Glušac zaposlila je sina Igora u UIO, kao carinika na Aerodromu Banja Luka. I Sudija Suda BiH Dragica Miletić u UIO je zaposlila sestričinu, i to na mjesto carinskog inspektora, takođe na Aerodromu Banja Luka, iako je ista po struci zubar! Mnoge sudije i tužioci rodbinski su povezani sa službenicima u UIO, koje Džakula rado regrutuje kako bi kupio njihovu naklonost. Posebna priča je nepotizam u UIO, pa tako su pojedini kadrovi bliski Džakuli zaposlili više članova uže i šire porodice u ovu instituciju, ali o tome više nekom drugom prilikom.

U prilog navedenom, samo par primjera ilustruje pravosudne apsurde u slučajevima koji su vođeni protiv službenika UIO koji su zloupotrijebili svoj službeni položaj i isprljali ruke.

Prisjetimo se slučaja Nedima Kulenovića, koji je dana 10.06.2016. godine, u službenim prostorijama Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u svojstvu ovlaštenog službenog lica, odnosno kao šef Grupe za prinudnu naplatu, primio iznos od 7.000,00 KM od osnivača pravnog lica „Tane Coop-a“, u statusu informatora sa unaprijed označenim novčanicama, a kako bi odobrio da se ukine mjera zabrane raspolaganja novčanim sredstvima na bankovnim računima preduzeća. Neshvatljivom greškom tužilaštva, zbog manjkavosti u ispitivanju osumnjičenog, optužba je odbijena, a vrhunac apsurda je bio nalog Suda da se Kulenoviću vrate predmeti koji su od njega oduzeti.

Potom je poznat slučaj firme TIOIL iz Viteza, koji se u Tužilaštvu BiH vodi već 2 godine, bez pomaka sa mrtve tačke, a pod nadzorom tužioca Vedrane Mijović, inače kćerke Slavka Jovičića Slavuja. Protiv firme TIOIL istraga je pokrenuta zbog brojnih malverzacija, vođenja dvojnog knjigovodstva, nezakonitog povrata PDV-a i sl. U javnosti su se pojavile i fotografije originalne dokumentacije ove firme koju su prevozili sakupljači sekundarnih sirovina u centru Banja Luke, ali i tu Tužilaštvu nije bilo ništa sporno.

Takođe bombastična akcija Brend iz 2019.godine, koju je izvela SIPA rezultirala je prikupljanjem obimnog dokaznog materijala i hapšenjem 11 carinskih službenika. U postupku, bez obzira na težinu krivičnih djela za koja su navedeni službenici oglašeni odgovornim – udruživanje radi vršenja krivičnih djela, primanje dara i drugih oblika koristi, te zloupotreba položaja i ovlaštenja, tužilaštvo je sa većinom istih sklopilo sporazum o priznanju krivice i izreklo im kaznu od godinu dana zatvora, koju bi ovi kasnije otkupili. Takvu nagodbu postigao je i Milan Špirić, bratanac Nikole Špirića koji je uhvaćen s prstima u medu, jer genetika je čudo! Pojedini službenici, koji bi novčano otkupili izdržavanje kazne jer se to može učiniti upravo kod kazni u trajanju do godinu dana, već su vraćeni posao, poput Dejana Damjanovića, koji je presudom oglašeni krivim za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela i krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi! Džakuli to nije prvi slučaj da pravosnažno osuđene službenike vraća na posao u Upravu za indirektno oporezivanje, i to presuđene za djela zloupotrebe službenog položaja i koruptivna krivična djela. Džakula, podržan i osokoljen političkom podrškom, osmislio je plan i našao način da zaobiđe zakon i smisao propisanih pravnih normi kako bi svoje iskusne izvršioce vratio u prve redove borbe za kriminal i korupciju, a na štetu svih građana Bosne i Hercegovine.

U februaru ove godine, akcija Brend dobila je i nastavak, kada je uhapšeno šest službenika Grupe za suzbijanje krijumčarenja u Regionalnom centru Tuzla, među kojima i šef narečene grupe, Boris Filipović, zbog sumnje da su se udružili radi činjenja krivičnih djela. Ipak, oni su istog dana pušteni na slobodu, jer Tužilaštvo BiH nije predložilo niti izricanje mjere pritvora, niti mjere zabrane za uhapšene službenike UIO osumnjičene za koruptivne radnje, te su se isti nesmetano vratili na posao da nastave gdje su stali.

Dodiku, kao jedinom srpskom političaru koji ima uticaja na dešavanja u UIO, upravo zbog bliskosti sa Čovićem i samim Džakulom, trenutno je prioritet samo i jedino zgrada koju UIO, po njihovoj kriminalnoj zamisli, treba da kupi za smještaj Glavne kancelarije Uprave i Regionalnog centra Banja Luka.

Javni oglas za nabavku zgrade je nesporno sačinjen tako da isključivo zgrada Dodikovog kuma Radišića može da ispuni tražene uslove, jer je Džakula tražio da se objekat nalazi na udaljenosti ne većoj od tri kilometra od centra grada Banjaluka, da ima 12.000 metara kvadratnih prostora, te parking i tehničke prostorije od 3.000 kvadrata. Prva tri javna oglasa su propala jer nije bilo ponuda, upravo jer nijedan drugi objekat nije mogao ispuniti tražene uslove, a zgrada koja se, po pisanju brojnih medija, gradila upravo namjenski za UIO, još nije bila završena. Međutim, kako Džakuli očigledno ponestaje hrabrosti da stavi potpis na ovaj beskrupulozan čin pljačke, samim tim što UIO i ne raspolaže dovoljnim sredstvima za suludo postavljenu cijenu objekta od oko 100 miliona KM, pokušava lopticu prebaciti na Savjet ministara i sedmoricu vještaka koje je angažovao da u udruženom zločinačkom nalazu utvrde kako je objekat Dodikovog kuma vrijedan tih budžetskih sredstava. Pojavile su se i informacije da je Dodik obećao Čoviću da će HDZ zadržati poziciju direktora UIO, samo da se posao oko kupovine zgrade konačno okonča. Cijena prava sitnica, kako bi se reklo.

Bez obzira na to što utvrde narečeni vještaci, kao i da li će Savjet ministara dotirati nedostajući iznos Upravi (tačnije tandemu Radišić & Kum), kupovina ovog objekta, posebno u vremenu borbe i oporavka od pandemije, bila bi flagrantno kršenje Zakona o budžetu, jer ne postoje sredstva planirana za tu namjenu, tačnije još uvijek ne postoji ni Budžet institucija BiH za 2021.godinu.

Ovdje je interesantno napomenuti da je sam Vladimir Dragičević, kao pomoćnik direktora za carine postavljen kao prijedlog SNSD-a, i to Dodikove frakcije, dok je pomoćnik direktora za IT sektor Svjetlana Perković, kao perjanica Tegeltijine struje. Ipak, politika koju vrh SNSD-a i Republike Srpske, sprovodi u UIO je takva da i njihove pozicije i nadležnosti potpuno derogira i ne daje im podršku, već insistira na bespogovornoj poslušnosti Džakuli i ne talasanju oko haosa, kriminala i mobinga koji vlada u ovoj instituciji. Oni su tu samo da klimaju glavom, završavaju tendere za Prointer i da se ne mješaju ni u šta.

Oko UIO postoji zaista obimna dokumentacija i brojna pitanja koja imaju potencijal da postanu afere – od nepotizma, klijentelizma, zapošljavanja i napredovanja pravosnažno osuđenih lica, nagrađivanja poslušnika, mobinga prema neposlušnima, uništavanja dokumentacije, namjernog puštanja da zataškaju djela, ali je pravosuđe zarobljeno i nema političke volje da se stvari pokrenu sa mrtve tačke i odgovorni za pljačku države procesuiraju.

 

Nebojša Vukanović