palpal

Buđenje mladih disidenata – student Saška Tepavčević i kritika političkog sistema

Srećan sam i radostan zbog činjenice da mi piše i javlja se sve više mladih ljudi, maturanata, brucoša, studenata, diplomaca i disidenata, koji šalju tekstove, iznose svoja mišljenja, stavove, kritičke misli. Poslije Nikoline Jelić, mlade studentkinje iz Gacka koja studira u Beogradu i koja mi je poslala sjajan tekst o namještanju tendera i „hitnim“ nabavkama gatačke Termoelektrane, danas objavljujem tekst njene sugrađanke Saške Tepavčević, koja studira Fakultet političkih nauka u Banjaluci.

Saška je napisala tekst o svijesti mladih ljudi u Srpskoj i kritici političkog sistema, koji prenosim u cjelosti, uz poziv svim mladim ljudima, koji žele da javno iznesu svoj kritički stav i mišljenje o nekom problemu, da se slobodno jave i pošalju tekst, video prilog ili kolumnu na mejl adresu nebojsa.vukanovic79@gmail.com i biće objavljen na blogu nebojšavukanović.info

 

Svijest mladih u Srpskoj

 

Kakva je svijest mladih u društvu gdje „možete biti najbolji student, ali ako niste u vladajućoj stranci džabe vam“, ili gdje „se svašta može izdržati, pa čovjek može bez hrane, vode i pića i po mjesec i po dana“, gdje elektroprivreda posluje u gubicima, al je zato struja jeftinija 113%“, gdje se ne grijete  nina drva ni na strujunego na glasove vladajućoj partiji, (računica je jasna a ako ne glasate grijanje će biti „zavrnuto“), gdje se godinama obećavaju i prave aerodromi, valjda da bi se i dalje realizovali „trenažni letovi“ ili eventualno da bi mladima bilo lakše da „odlete odavde u neki bolji život“, gdje imate u jednoj osobi i Boga i reinkarnaciju Tita, i političkog i svjetovnog i duhovnog vođu, gdje pored oca i majke imate i partijskog oca, pa naučite da mu kličete još u pelenama, pa vam prva riječ nije ni mama ni tata većDodo“, gdje Klinički centar može ponuditi najskuplje i  najkvalitetnije lijekove, ali zato stalke za infuziju prosi od drugih, gdje se podstiče natalitet, ali ne daj Bože da se napravi bolnica ili obezbijedi bolji tretman prema porodiljama, gdje ne ubija samo virus Korona, već virus bahatosti, lopovluka, krađe, maminih i tatinih sinova i kćeri, zetova, tašti …Tako dalje i tako redom, od jednog do drugog kraja Republike, od Trebinja do Novoga Grada.

O ovome bi se sigurno dalo napisati par tomova kvalitetnog štiva, kako ne raditi za svoj narod, al zato podobro obezbijediti sina, kćerku, ostale bliske srodnike, kako biti umjetnik u kulučenju sopstvenog naroda, kako, što bi naši stari rekli, uzeti sve „pod svoju šapu“, a zato ne odgovarati, jer prosto može im se“, to je njihova država, njihova vlast, njihov mandat… Sve njihovo

Zamislimo sada jednu osobu koja se rodi u takvom sistemu, raste, odrasta, dočeka punoljetstvo, postane član biračkog tijela…vrlo brzo vidi da nešto ne ide, nešto ne štima, još ako ima imalo radoznalosti i buntovništva u sebi (a svaka mladost je bar pomalo ima) vidjeće da negdje drugo ima bolje, da može bolje, da zlo nije prirodno ljudsko stanje. Sada, imaju dva tabora. Jedan dio mladih će svakako vođen onim što im od djetinjstva govore roditelji uči i bježi odavde“, „nema ovdje ‘ljeba“, „ vidiš da je đavo sve ponio“, krenuti u bolji svijet, preko granice, graditi i usavršavati svoju mladost negdje drugdje.

Ruku na srce, što bi naš narod rekao nije im se čuditi, „nije odšenična kolača“. Postoji i onaj drugi dio buntovnika, revolucionara, koji se ne mire sa postojećim i koji će se ili okrenuti prošlim generacijama i reći kako je do ovoga došlo? Ali kada vide očeve koji su ratovali za zemlju, (nažalost, mnogi i živote dali), a sada su na rubu egzistencije, žive od mizernih boračkih dodataka, skapavaju do prelaska na onaj svijet, a onda „PATRIOTE“, trči brže-bolje, posmortalna revizija da se ne bi, ne dao Bog, neko od članova njihove porodice naslijedio boračku penziju (i nije čudo, od tolikih izdataka koje država daje porodicama poginulih i  ratnim vojnimi invalidima, vrlo brzo se može postati multimilioner!!!).

Kada tako postavi stvari mladi čovjek vidi da živi u okruženju koje ne pruža ama baš ništa da ta mlada osoba razvija svoj intelekt, razvija svoja interesovanja, ulaže u sebe, da gdje god da se okrene iza počne nešto novo da će doći neko sa vrha od vladajućih, da svaku ambiciju mladog čovjeka sasječe u korijenu. Da se razumijemo, ne svih mladih, samo onih koji misle svojom glavom, jer oni što ne misle, što slijede vođu, odavno su obezbjeđeni…Mladi tako padaju u apatiju, ne vide izlaz, ne vide mogućnost da nešto promijene, ne prepoznaju druge koji bi to možda mogli promijeniti, vode se onom „ma svi su oni isti“, „ne možeš biti u medu, a meda ne lizati“.

Tako se mladi zavuku u ćošak svoje sobe razmišljajući kako će što prije otići, pobjeći od svega, ne biti dio politike“, „gledati svoja posla“. E upravo u tome „ćuti i gledaj svoja posla, šta te briga šta drugi radi, vodi računa o sebi, zakopan je onaj potencijal mladosti. Mladi nisu svjesni svoje moći, čini im se da njihovo mišljenje nije bitno, da njihov glas ništa neće promijeniti…i tako jedan po jedan, jedan po jedan 73 % njih izrazi želju da nakon studija (ukoliko ih već nisu započeli negdje drugo) ode iz te iste zemlje u kojojnjihov glas nije bitan i njihovo mišljenje nije važno…..

Mladima je muka od partijašenja  i podjela, i kada vide da je to jedini način borbe često su skeptični da bilo šta počnu, da bilo šta pokušaju. Ne želi niko biljeg i stege partije, mladi su željni života, slobode i onih osnovnih ljudskih prava i vrijednosti…

U mladosti je velika snaga, velika moć, veliki potencijal, u mladosti je ŽIVOT. Zašto neko drugi da nam  kroji budućnost i sudbinu? Zašto da živimo po tuđim pravilima? Da ne preuveličavamo, ne treba biti apsolutni buntovnik protiv ama baš svega, ali zašto biti sluga svemu i pokoravati se svakome? Kako jedan čovjek može biti pametniji od milion i kusur? (ada Bog da nas toliko ima). Da se razumijemo- vidi se ko sve ovo radi! Svako jutro kada ustanemo, vidimo gdje živimo i kako živimo, nismo slijepi, ako nam neko sada kada nam je 20-30 godina treba stavljati stvari u glavu i riječi koje ćemo govoriti onda bolje da nas nema, a od toga nismo daleko. Jedino rješenje je da se mladost digne, da mladost ustane, da se probudi iz apatije, da bude rušitelj ove nakaradne stvarnosti u kojoj živimo. Bitan je svaki naš glas, bitno je mišljenje svakoga od nas, ova zemlja sutra ostaje nama… Mi, omladinci 21. vijeka nismo bili rođeni kada se rodila Republika Srpska, ali hajdemo da ne budemo svjedoci njenog preporoda već svjedoci njenog novog rođenja, rođenja boljeg života.

 

Saška Tepavčević