palpal

Borci, vojvode i serdari

borci sa policijom.jpg

Borci, vojvode i serdari

Boj ne bije svijetlo oružje, već boje bije srce u junaka, pa je zbog toga manja grupa boraca ne gledajući sa kim se sukobljava već kakvu svetinju brani, uspjela da spriječi jake policijske snage da deložiraju iz stana porodicu Radoslava Miletića. Mučne scene sukoba Sudske policije i demobilisanih boraca koji su branili svoju, ali i čast i dostojanstvo porodice poginulog saboraca, uznemirile su mnoge građane, i izazvale osjećaj tuge, bijesa, gnjeva… U višesatnom psihološkom ratu i nadmudrivanju sa policijom, koja je nevoljno radila svoj posao i sukobila se sa svojom braćom jer su ih na to primorali nedostojni političari, manja grupa prekaljenih boraca sa prve linije fronta, uglavnom pripadnika slavne Bobanske čete, kao i u ratu pokazala je karakter, odlučnost i spremnost da se otvoreno sukobi sa silom kako bi odbranila slobodu, osnovno ljudsko dostojanstvo i čast porodice.
Osjećam se jako ponosnim što se nakon dugo godina baš u Trebinju neko tako snažno i odlučno suprostavio otuđenoj i korumpiranoj vlasti, i pokazao da ipak postoji prag tolerancije koji se ne može preći. Da su borci poklekli, da je porodica Miletić završila na ulici, nikada niko više ne bi riješio njihovo osnovno egzistencijalno pitanje. Ako mi kao društvo dozvolimo da se bolesna starica, koja je za državu dala sina jedinca, supruga i dvije kćerke poginulog borca kao pohaban kauč izbace iz stana na ulicu onda više ne bi postojala nikakva granica ljudskog dostojanstva a bahati i osioni vlastodršci bi se uvjerili da nekažnjeno mogu da rade šta god hoće. Zbog toga je ova pobjeda boraca možda jednako važna kao i ratne pobjede kojima su najsmjeliji, najpošteniji i najhrabriji branili našu djecu, domove i porodice.
Trebinjska brigada pred kraj rata imala je oko 5000 vojnika, i poražavajuća je činjenica da je svega dvadesetak boraca došlo da brani porodicu poginulog saborca. To govori da su korumpirani političari sistematski uspjeli da razore sve pore ovog društva, pa samim tim i Boračku organizaciju, jer bi u protivnom više stotina poniženih i obespravljenih boraca opkolilo sve najvažnije institucije u gradu i jasno pokazao ko je stvorio državu, i ko treba maksimalno da se poštuje i uvažava.
U javnim nastupima svi naši političari gromoglasno govore o zaštiti prava porodica poginulih, boraca, srpstvu, patriotizmu, odbrani nacionalnih interesa, ali iza velikih riječi obično nema nikakvih djela. Oni se narodu lažno predstavljaju kao velike vojvode i serdari, zaštitnici boraca, poniženih i obespravljenih, a u stvari su uglavnom licemjeri koji pričom o srpstvu, nacionalnim interesima i patriotizmu pokušavaju da prikriju svoj nerad, nesposobnost kriminal i izdaju.
Tako i nova vlast u Trebinju već godinu dana ne prestaje da priča o borcima, njihovim pravima i položaju, ali iza krupnih riječi nema velikih djela. Osim načelnika Odjeljenja za boračka pitanja Rajka Ćapina, niko iz gradske administracije nije se udostojio da dođe do naselja Tina tokom prethodne tri deložacije i vidi šta se već mjesecima događa. Čelnici grada o problemu su bili spremni da razgovaraju tek kada su se borci okupili ispred sjedišta skupštine, ali iako je situacija ponižavajuća za cijeli grad u ovom slučaju proteklih mjeseci niko nije ništa konkretno preduzeo. Tako se svakako ne ponaša istinski zaštitnik, jer bi on na dan deložacije sam trebao stati na vrata haustora i svojim autoritetom zatražiti od Sudske policije da se povuče i sačeka da se riješi problem, pa da tek poslije toga porodica Miletić napusti stan.
Gradonačelnik se nije udostojio da dođe do Tine, ali mu sa druge strane nije bilo teško da 11-og jula ode u Podgoricu i na Evropski dan sjećanja na žrtve Srebrenice sa gradonačelnikom Podgorice Miomirom Mugošom otvori Ulicu Srđana Aleksića. Lijepo je što Podgoričani cijene Srđanov čin i stradanje i što su po njemu nazvali ulicu u glavnom gradu Crne Gore, ali nije lijepo što se njegovo ime i stradanje na vrlo ružan način zloupotrebljava u političke svrhe. Srđan je svojom žrtvom pokazao da je Trebinje i u ratu bio jedan od najmirnijih i najtolerantnijih gradova u BiH, ali pokojni Srđan nema nikakve veze sa Srebrenicom. On je stradao je u januaru 1993. a ne u julu 1995., tako da je otkrivanje ploče na Evropski dan stradanja Bošnjaka u Srebrenici čista zloupotreba organizatora, Foruma Bošnjaka Crne Gore. Iako nam je poznato da naš gradonačelnik voli da se slika sa „važnim“ ljudima, on nikako nije smio upasti u zamku i dozvoliti da svojim prisustvom podržava Forum Bošnjaka, političku zloupotrebu Srđanovog imena i neumjesno povezivanje njegovog tragičnog stradanja sa naknadnim stradanjem Bošnjaka u Srebrenici. Diplomatski se trebao zahvaliti na pozivu, ili ako je već otišao do Podgorice jasno reći da nije lijepo zloupotrebljavati mrtve u političke svrhe.
Nova gradska vlast nakon medijskog pritiska i obećanja zaposlila je nekoliko članova porodica poginulih boraca i to svakako treba pohvaliti, ali je loše što se na ovaj način pokušava prikriti nepotrebno zapošljavanje na desetine stranačkih poslušnika nove vladajuće koalicije u gardsku administraciju i preduzeća.
Ukoliko se gradonačelnik istinski zalaže za boračku populaciju nije nam jasno zbog čega već nekoliko mjeseci ne želi da odgovori na odborničko pitanje i javnosti saopšti spisak gradskih rukovodioca koji su u otadžbinskom ratu pobjegli iz Trebinja. Da li se na taj način štiti interese boraca za koje se deklarativno zalaže, ili dezertera koji mu pomažu da sakupi skupštinsku većinu?
Vrijeme pred nama pokazaće da li se nova vlast istinski zalaže za prava boraca, ili će dezerteri i dalje biti privilegovani i nedodirljivi sloj našeg društva. Bahata vlast razumije samo jezik sile, i Bobanci su pokazali kako se treba boriti sa otuđenim i korumpiranim vlastodršcima. Što otpor unutrašnjoj okupaciji bude snažniji, to će naše društvo biti bolje i pravdenije, a slučajevi poput Milunke Savić, Živojina Mišića, Radoslava Miletića se više neće ponavljati i ostaće samo mrlja u našoj slavnoj istoriji koja treba da nas uči i opominje.

Nebojša Vukanović