Bobanci nekad i sad

Uvijek sam se ponosio reći da sam Bobanac porijeklom sa Bobana, visoravni između Jadranskog mora i Popovog polja. Sve do poslednjeg rata, kada su Bobani popaljeni 1992. godine a Bobanci raseljeni po svijetu, ljudi iz ovog kraja bili su jako cijenjeni kao srdačni, ljubazni, prostodušni i dobri domaćini. U ratu su takođe pored hrabrosti i junaštva pokazali veliko čojstvo, a i hrvatski oficiri u svojim memoarima su sa poštovanjem i divljenjem govorili o velikoj hrabrosti boraca Bobanske čete pokojnog vojvode Neđa Vidakovića.

Posle rata u rasejanju i Bobanci su se promijenili i iskvarili, a mnogi postali „latini“, ulizice i licemjeri koji najviše gledaju na ličnu korist i neki sitni ćar. Iznenađujuće je udvorništvo i poltronstvo koje Bobanci uporno pokazuju prema dezerterima i korumpiranim političarima na vlasti, iako nisu uradili ništa za ovaj kraj. Većina sela i dalje je bez struje, obnovljeno je svega nekoliko kuća u nekoliko sela, a makadamski put kroz Bobane je u očajnom stanju i na mjestima jedva prohodan.

 

Lokalni „knezovi“ okreću se uglavnom kako vjetar duva, a već je postala tradicija da u Šćenici za praznik Male Gospojine ugoste čelnike grada Trebinja i iskažu im počasti, iako grad nije uradio ništa za dio opštine koji je bio u sastavu Trebinja do Dejtona i formiranja opštine Ravno. Tako su 2014. godine drvenom ikonom i prigodnim poklonima počastili Slavka Vučurevića, a zvona na crkvi su zvonila sve dok nije prošao Koža kamen, kao da je došao patrijarh. Od kako je Slavko „pao“ 2016. godine otišao je u zaborav, niko ga ne poziva, ne sjeća se i ne odaje počasti, a u prvom planu su sada Luka i Miko, koji su danas svečano dočekani i „zakićeni“ sličnim darovima. Luka je lani, pred izbore, obećao da će asfaltirati put kroz Bobane, a ove godine je ponovio isto obećanje i najavio novu dionicu od Rapti do Šćenice, i tako izmamio još veći aplauz naivnih Bobanaca, koji aplaudiraju već 20 i kusur godina, a što je aplauz jači to je makadamski put u lošijem stanju.

Ne znam kada me je neko tako povrijedio, ujeo za srce i ponizio kao Bobanci 2014. godine, kada su me ostavili samog pred šatorom i rekli da sam „mali“ i da sačekam, jer im je bilo neprijatno da ja sjedim u istom šatoru sa Slavkom, pa sam dva sata šetao po Šćenici i Bašićima, sjedio kod dobrih domaćina Čičkovića, jer sam bio nepoželjan međ Bobancima. Da sam najgori čovjek, da sam tek izašao iz zatvora za neko teško djelo, ne bi me zemljaci kao psa ostavili samog i rekli da nisam dostojan da sjedim sa „velikim“ i „važnim“. Ništa manje me nije zaboljelo kada su neki „domaćini“ sa Bobana nedavno jednom Bobancu na sastanku, koji se čudio što ne zovu Vukana na proslavu kada sam ja jedini poslanik sa Bobana u poslednjih 70 godina, poručili da nisam poželjan i da ne bi bilo dobro da dođem u Rapti na osveštanje crkve jer će tu biti njihovi crveni prijatelji Luka, Ilija i ekipa, pa da se ne bi osjećali neprijatno ako dođe i Vukan, suvičan, odbačen i nepoželjan!

Za Bobane se prvi put čulo u javnosti kada sam postao novinar i napravio polučasovni dokumentarac o agresiji i pustošenju Hrvatske vojske 1992. godine te djeci Brkanima koji uče uz svijeću, nakon čega je u Slavogostiće i dio Bobana stigla struja. Da ništa nisam uradio nego što sam odigrao ključnu ulogu u sprečavanja deložacije porodica poginulih boraca iz Bobanske čete, moji zemljaci bi trebali da imaju toliko poštovanja da me bar javno ne ponižavaju i ne odbacuju. Znam da je najteže biti prorok u svom selu, ali ne mogu da vjerujem da sam poštovan, da me ljudi srdačno sa oduševljenem dočekuju svuda, od Švajcarske i Austrije do Banjaluke i Beograda, a da sam persona non grata u svojoj postojbini!? Umjesto da su me nekada negdje javno podržali i stali uz mene, jer bi im jedini  iskreno pomogao da imam neku moć i položaj, Bobanci su me uporno odbacivali, iskorištavali i javno ponižavali odbacujući kao 13 prase, trčeći uvijek za drugima koji su ih iskorištavali i pravili budalama, pa se danas na Bobanima bez puta i struje živi kao u srednjem vijeku.

Neka Bobancima i ulizicama, čast izuzetcima koje poštujem, prezir koji pokazuju prema meni služi na čast. Ipak se okreće, kao sada Slavko, zaboraviće se i odbaciti Luka i Ilija, ali nadam se da je Bobancima jasno da me nikad nigde slučajno ne pozovu i ne očekuju neku pomoć i podršku, ako nekad postanem nešto i o nečem se budem pitao, jer poniženja se lako ne zaboravljaju! Tek ako ponovo nekada dođe neka nova generacija koji neće biti ulizice i licemjeri, koja će baštiniti čast, čojstvo i moral naših predaka, Bože zdravlja možda ću doći na Bobane i u Šćenicu na Malu Gospojinu, da bez ikakvih govora i promocije popijem piće sa zemljacima, prisjećajući se teških potonjih vremena i iskušenja.

 

Nebojša Vukanović