palpal

Bijedni narod je najveći mafijaš u zemlji

konfiskacija.jpg

U borbi protiv mafije – Bijedni narod je najveći mafijaš u zemlji

 

     Objavljeno: 27.02.2012 – 10:44 Kako je moguće da naši državnici samo u zgradu Administrativnog centra ulože 220 000 000 maraka, da se hvale i ponose raskošnim palatama i Versajom na Vrbasu, a da im hiljade nedužnih podanika živi u uslovima koji nisu dostojni čovjeka. Autor: Nebojša Vukanović Veličina slova: a a a Prije više od dvije godine, u januaru 2010. godine, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je Zakon o oduzimanju nelegalno stečene imovine, a ubrzo nakon toga osnovana je i Agencija za upravljanje oduzetom imovinom. Nema više šale, država je odlučila da zada smrtni udarac mafiji i organizovanom kriminalu, presječe tokove prljavog novca i tajkunima i mafijašima oduzme vile, luksuzne stanove, automobile…

     Mnogi tajkuni i naprasno stvoreni milioneri su u panici šta da rade, a da je država ozbiljna da do kraja istraži sve mutne poslove, afere, privatizacije i zavede red govori i primjer Spasoja Petijevića, bivšeg radnika trebinjskog Metalca. Vlada je krenula redom, od onih najopasnijih i najvećih prestupnika koji su odgovorni za trenutno stanje u državi. Zbog neplaćenog telefonskog računa i televizijske pretplate Osnovni sud donio je Rješenje kojim je naloženo da se Petijeviću oduzme stari i polovni televizor i frižider. Pravedne i čestite sudije ne gledaju ni po babu ni po stričevima, njih ne interesuje činjenica da je Petijeviću struja isključena još 2004. godine i da živi kao savrmeni isposnik i mučenik. Oni rade po zakonu, i zbog toga su zakazali licitaciju na kojoj će po cijeni od 150 maraka oduzete stvari biti ponuđene kupcima kako bi se obeštetio siromašni Telekom i RTRS. „Zbog duga od 630 maraka sa kamatama i sudskim troškovima meni je još 2004. godine isključena struja u kući. Kada sam prodao neke ovce želio sam platiti telefon, ali nisam želio da platim televizijsku pretplatu jer nemam struje i ne mogu da gledam program. Ipak u Telekomu nisu željeli da mi naplate samo njihov dug, i tako je to ostalo. U januaru mi je kući došao sudski izvršitelj sa policajcima i donio rješenje kojim mi se oduzima kombinovani frižider i televizor. Planirano je da se stvari prodaju za 300 maraka kako bi se namirili sudski troškovi i telefonski račun od 160 maraka. Ja se nisam protivio i rekao sam im da ujedno iz kuće nose i veš mašinu, šporet i ostale stvari jer mi ne trebaju kada nemam struju“ sa tugom i suzama rezignirano govori Petijević, demobilisani borac koji je za stvaranje boljeg entiteta četiri godine proveo na ratištu, a danas preživljava kopajući tuđe njive i nadajući se da će mu neko dati paštetu i komad hljeba.

    Petijević je tipičan primjer žrtve sveopšte anarhije, bezakonja, kriminala, korupcije, kriminalne privatizacije i pogrešne politike koja se kod nas vodi decenijama. Do rata on je imao svoju kuću, porodicu, posao… Oni koji mu danas otimaju i ono malo sirotinje što ima odgovorni su što je njegova firma privatizovana i uništena, što je ostao bez porodice, hljeba, struje, vode… Poslednju platu primio je još 1998. u već zaboravljenim Avramovićevim dinarima, a nažalost primjera sličnih ovom sve je više u Trebinju i ostalim gradovima Republike Srpske „Živim nikako, mučim se i nadničim, radim sve fizičke poslove koje mogu, i ljudi mi nešto plate, daju hranu, a držim i nešto ovaca u dvorištu kuće. Ne daj Bože nikom da se ovako pati bez osnovnih uslova za život, nekada nemam novaca ni svijeću lojanicu da kupim pa ponekad jedem u mraku kada dođem kući. Moja firma Metalac otišla je u stečaj, protiv direktora se vodio postupak ali nikom ništa. Nije mi uplaćen radni staž pa ne mogu u penziju, ne daju mi ni socijalno jer nisam u nekom programu. Ljeti je lako, dug je dan, ali je teško zimi kada je hladno. Sjedim i cijedim kafu ili čaj u nekom objektu da se malo ugrijem i da ubijem vrijeme. Nisam mkogao vjerovati da ću doživjeti ovo od države za koju sam se borio i ginuo, ali se nadam da će napokon ova vlast pasti i da ću dočekati neke bolje dane“.

    Tek kada vidimo ovakve i slične slučajeve shvatimo koliko brzo propadamo i tonemo, i koliko je vlast beskrupulozna, bezosjećajna i neodgovorna. Kako je moguće da naši državnici samo u zgradu Administrativnog centra ulože 220 000 000 maraka, da se hvale i ponose raskošnim palatama i Versajom na Vrbasu, a da im hiljade nedužnih podanika živi u uslovima koji nisu dostojni čovjeka. Vidite li Vi dragi ministri i funkcioneri sirotinju oko sebe, vidite li žrtve Vaše pogrešne politike, osjetite li njihove patnje, muke, bol, čujete li njihov vapaj… Zar Vam zatamnjena stakla na skupocjenim zgradama i luksuznim automobilima toliko iskrivljuju sliku da ne možete oko sebe jasno vidjeti jad, tugu, bol… I

    nteresuje li Vas išta drugo osim ličnog bogaćenja, obilaska vila i hacijendi koje ste pokupovali po egzotičnim ostrvima i luksuznim gradovima i destinacijama. Vidite li šta radite od svog naroda i hoćete li napokon prestati da se zadužujete, prodajete i arčite ono što nije Vaše. Hoćete li se umiti hladnom vodom, otrijezniti i probuditi iz bunila i carstva snova u kome Vi i Vaši prijatelji živite?! Koliko Vam još treba ovakvih primjera prikazati da biste osjetili nelagodnost i grižu savjesti ako je Vi uopšte i imate? Kada će te prestati obespravljenima oduzimati i ono malo dostojanstva i stvari koji su im ostale, i da li će te preispitati bar jedan sumnjiv posao i privatizaciju, i bar jednom tajkunu oduzeti dio imovine?

    Mnoge je sramota što živimo u ovako nepravednom i izopačenom društvu, ali pitam se da li ministar pravde Džerard Selman, naše čestite i pravedne sudije i tužioci osjećaju bar malo neprijatnosti i pomisle šta bi o njima i njihovom radu rekao pokojni Đovani Falkone. Ovaj hrabri istražni sudija sa kolegama Paolom Borselinijem i Pjerom Grasom idejni je tvorac Zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine, i zaslužan je što je za kratko vrijeme na Siciliji razbjena mafija i uhapšeno 450 osoba. Falkone i mnogi drugi beskompromisno su se borili sa Koza nostrom, i na kraju sa svojim porodicama nastradali, a ne smijemo ni pomisliti šta bi kojim slučajem rekli kada bi vidjeli kako ih naše sudije sramote.