palpal

Anestezija

vukan2_05.jpg

Anestezija

Naša nacija je utrnula opijena nekom čudnom anestezijom. Ogroman broj građana živi ispod granice ljudskog dostojanstva i ne može da zaradi dovoljno za hranu i osnovne potrebe, većina ih je utonula u čudnu patiju i iako neperstano i nezaustavljivo klize u ponor, skoro niko nije spreman da pruži kakav-takav otpor i bar potone dostojanstvemo.
O tome govori i studentski protesti u Banjaluci. Ma koji bili stvarni razlozi i motivi, i ma ko da je pomogao organizaciju studentskih protesta u Banjaluci, studente je trebalo podržati, i razočaran sam što se u prijestonici okupilo svega oko 2 000 nezadovoljnih, ili 1% od ukupnog broja građana. Lijepo je bilo vidjeti studente, otpuštene radnike, brata disidenta Danijela Simića, čuti povike „Milo lopove“, ali broj okupljenih je bio isuviše mali da bi se napravio neki pomak i da bi se bar malo uzdrmao najgori, najkriminaljniji i najpogubniji režim koji je vladao Srpskom od njenog osnivanja. Iako sam siguran da je ogromna većina stanovnika Republike Srpske i njene prijestonice prezire i ne podržava kriminalnu i bahatu oligarhiju na vlasti, nažalost 99% građana ostalo je kod kuće i nije izašlo na ulicu očekujući valjda da neko drugi nešto pokrene i uradi u njihovu korist. Velika nepravda, glad, sveopšte beznađe, nisu mogli da pobijede strah i apatiju i ohrabre bar desetak hiljada Banjalučana da odvoje jedan sat u proteklih nekoliko godina i okupljanjem ispred sjedišta Vlade bar malo uplaše neodgovorne, bahate i korumpirane političare, i natjeraju ih da se uozbilje i počnu nešto da rade u interesu društva i onih koji su ih birali. Nekada smo bili simbol prkosa i otpora u pokorenoj Evropi, prvi se hrabro bunili i ustajali protiv okupatora, trpili velike gubitke i stradanja, a danas ćutimo i od svojih kompradora trpimo veću nepravdu i kulučenje nego što je to bilo pod Austr-ugarskom i Turskom.
Braća u Srbiji dobila su još jaču dozu anestezije. Uprkos grubim i dubokim rezovima, nasilnom sječenju teritorije i samoubistvenom prepuštanju napaćenih sunarodnika na Kosovu njihovom kasapinu Hašimu Tačiju, potpisivanje Briselskog sporazuma izvelo je na ulice jedva hiljadu, dvije građana duhovno i nacionalno obamrle srpske prijestonice. To je 0,1 % građana Beograda, predpostavljam da je većina izašlih bila porijeklom sa Kosova, Krajine ili nekih drugih „prečanskih“ krajeva, dok je 99,9 % više bilo zabrinuto za dešavanja na Farmi i Velikom bratu.
Sa druge strane iako je Turska u velikom naletu i ekspanziji, zahvaljujući snažnoj privredi, turizmu i vojsci postali su vodeća regionalna sila, pokušaj preuređenja i sječe parka u centru Istanbula dovelo je do masovnih demonstracija i sukoba nezadovoljnih građana i policije na trgu Taksim. Bogati Nijemci protestvuju ispred sjedišta svojih banaka u Frankfurtu jer strahuju da će ih ekonomska kriza i beskrupulozni bankari ostaviti bez posla. Protestvuje se širom svijeta u mnogim uređenim i bogatim državama, ljudi se prirodno bore za poboljšanje svojih prava, a samo kod nas nacija je omamljena čudnom anestezijom i ne pomjera se i ne daje znake života ni na najveće rezove i pritiske. Uzroci apatije i pasivnosti su brojni. Većina medija nažalost stvara imaginarni svijet, i radeći po diktatu tajkuna i moćnika umrtvljuje građane i ubjeđuje ih da je vlast dobra i jaka, i da je svaki otpor osuđen na propast. Naša inteligencija i intelektualci uglavnom ćute i čekaju da im moćnici bace mrvice i nabace neku tezgu, a za društvo i opšte interese puno ne mare. Političari su najnemoralniji dio društva i nakon višedecenijskih obmana njima niko više ne može vjerovati. Gotovo svi važniji političari međusobno su sarađivali i bili na vlasti, rezultati njihovog rada manje, više su isti, i osim male interesne grupice poslušnika oko sebe oni ne mogu nikog da pokrenu. Za razliku od „zaostale“ Turske u kojoj najpopularniji glumci i javne ličnosti izlaze na ulicu da iskažu nezadovoljstvo i podrže demonstrante, kod nas gotovo da i nema javnih ličnosti koje bi smjele nešto slično da urade.
Sami studenti su razjedinjeni, mnoge je režim ranije kupio i ucjenio, mnogi su uplašeni i strahuju da će eksponiranjem zatvoriti i ono malo vrata što im se čine otvorenim, ne postoji jasan cilj, dobra organizacije i plan rada, pa je njihova snaga isuviše slaba da bi se napravile neke veće promjene. Zbog toga se bojim se da će ovi protesti dodatno ojačati režim, jer će Mile i njegovi kompradori uz podsmjeh ismijavati studentske vođe i političke protivnike, i tvrditi da je on i dalje snažan, moćan nedodirljiv, jer su njegovi protivnici uspjeli okupiti mali broj nezadovoljnih.
Takve iluzije mogle bi vlast skupo koštati, jer je nezadovoljsto vidljivo na svakom koraku. Odustati se ne smije jer je pobijedio samo onaj koji se do kraja uporno borio. Nadam se da će uskoro mnogi ugledni pojedinci, intelektualci, javne ličnosti, sportisti, novinari, univerzitetski profesori, pisci, glumci javno ustati i dati svoj doprinos da se narod probudi iz duboke kome i anestezije. Dok još imamo kome, moramo se trgnuti i probuditi, obuzdati bahate i osione i zavesti bar malo reda u naše napaćeno društvo. Budemo li i dalje ćutali i čekali da stvari pokrene neko drugi, oni će još više stezati i smanjiti dotok kiseonika pacijentu, postarati se da se on nikad ne probudi iz duboke kome i anestezije, a nakon toga sve bi bilo uzaludno.

Nebojša Vukanović