Albert Šper, odnos Nijemaca i Srba prema državi

Sper.jpg

Albert Šper, odnos Nijemaca i Srba prema državi i političarima

Albert Šper je bio omiljeni arhitekta i blizak saradnik Adolfa Hitlera. Firerovu naklonost pridobio je dobrim poznavanjem psihologije mase, upotrebom svjetlosnih i drugih efekata tokom organizovanja čuvenih firerovih govora na masovnim skupovima, te velikim građevinskim projektima u Berlinu. Odmah na početku rata Šper je imenovan za ministra naoružanja, i do kraja rata uspješno je vodio organizaciju proizvodnje naoružanja, te brzog obnavljanja fabrika nakon savezničkog bombardovanja.

Na velikom poslijeratnom suđenju nacistima u Nirnbergu Šper je osuđen na 20 godina zatvora, i tokom boravka u berlinskom zatvoru Špandau napisao je knjigu „Pisma iz Špandaua“. Jedna od zanimljivosti iz tog perioda, koja dosta govori o mentalitetu Nijemaca, jeste podatak da su Šperovi najbliži saradnici iz ratnog kabineta svo vrijeme tokom njegovog boravka u zatvoru odvajalio dio plate i tajno dostavljali novac Šperovoj supruzi kako bi mogla prehraniti djecu u teškom periodu. Bilo je vrlo opasno u to vrijeme tajno se sastajati, prikupljati novac i neprimjetno ga dostavljati porodici osuđenog fašiste i Hitlerovog bliskog saradnika, ali iz poštovanja prema Šperu i razumjevanja situacije u kojoj se nalazila njegova porodica, njegovi saradnici su 20 godina svakog mjeseca dio plate odvajali za njegovu djecu i porodicu.

Pročitao sam dosta istorijskih knjiga, ali gotovo nigdje nisam našao da se nešto slično dogodilo u našoj istoriji. Kod nas Srba je običaj da ljude koji su na vlasti uzdižemo do neba, poltronišemo, udavaramo im se hvalospjevima i pokušavamo im se uvući pod kožu ne bi li izvukli neku ličnu korist. Čim istekne mandat, izgube na izborima, budu smijenjeni ili na drugi način ostanu bez funkcije, odnos se mijenja za 180 stepeni, i već sutradan nakon „pada“ ogromna većina ljudi i saradnika se naglo distancira i napusti čovjeka koji je dugi niz godina bio predmet divljenja. Primjer pokojnog Slobodana Miloševića koji je 90-ih imao gotovo neograničenu moć i uticaj, a koji se u poslednjem intervjuu pred odlazak u Hag požalio novinaru da je imao loše saradnike i da ga je većina izdala i napustila već 6-og oktobra, najbolje prikazuje putešestvije prosječnog srpskog državnika. Od predsjednika države i ministra do odbornika u maloj opštini i direktora nekog javnog preduzeća, karijera prosječnog srpskog političara sliči kao jaje jajetu, i kreće se od masovnog divljenja i veličanja dok ima vlast i moć, do otvorenog prezira, napda i odbacivanja kad izgubi vlas, moć i funkcije.

Mnogo je razlika u mentalitetu i odnosu prema državi jednog prosječnog Nijemca i Srbina. Nijemci svoje lične podređuju kolektivnim interesima i imaju poseban odnos prema državi i društvu u kome žive, dok Srbi nažalost često državu posmatraju kao neprijatelja i pokušaju na različite načine da je oštete. Nijemci imaju izgrađenu kolektivnu svijest i spremni su javno da se pobune i kazne političare koji naprave velike greške štiteći tako državu i opšti društveni interes, dok prosječan Srbin uporno ćuti, teško živi i trpi velika poniženja jer nema dovoljno snage i hrabrosti da se usprotivi tiraninu koji ga tlači i iskorištava. Hrabrost se javi tek kada tiranin izgubi vlast i moć, i tek onda je većina spremna da ga javno linčuje, vrijeđa i progovori o nepravdi koju su preživjeli.

Mnogo toga možemo naučiti od Nijemaca, a jedna od važnih lekcija je odnos prema društvu, državi i političarima. Od Njemačke, Južne Koreje do Ruminije mnogo je primjera gdje građani masovno se pobune i protestvuju zbog stvari koje su u našem društvu postale sitnice i uobičajena pojava. Ne trebamo se plašiti prolaznih ličnosti koje su trenutno na vlasti i ne smije im se dozvoliti da grade autorativnu apsolutističku vlast rušeći demokratske institucije, već od njih treba uporno tražiti da poštuju zakone, ponašaju se odgovorno i kazniti ih za zloupotrebe, promašaje i loše poteze. Svijest prosječnog građanima i kolektiva umnogome zavisi od kvaliteta obrazovanja, društvenih normi vaspitanja i slobode medija. Zbog toga će za stvaranje uređenijeg i boljeg društva biti neophodno izgraditi jake institucije, te mnogo raditi na poboljšanju obrazovnog sistema i istinskoj slobodiji medija koji će biti korektiv vlast a ne palica u rukama jednog čovjeka.

Nebojša Vukanović