Danas se održavaju parlamentarni izbori u Srbiji, na kojima je sve unaprijed poznato osim procenta izlaznosti i ko će osim SNS-a i SPS-a preći cenzus? Veći dio opozicije bojkotuje izbore, jer objektivno ne postoji ni minimum fer uslova za održavanje demokratskih izbora, vlast strogo kontroliše i cenzuriše gotovo sve medije, zloupotrebljavlja javna preduzeća i resurse, koji su podređeni u potpunosti vladajućoj Partiji. Pitanje je koga će Vučić pustiti da pređe sniženi cenzus od 3%, i da li će Šešelj, Čanak, Čeda ili Šapić glumiti opoziciju u režiranoj predstavi u Narodnoj skupštini Srbije naredne 4 godine.
Jedino me čudi gdje je potpuno nestao Toma Nikolić, osnivač i prvi predsjednik SNS-a koji je ovu stranku doveo na vlast 2012. godine pobjedom u drugom krugu predsjedničkih izbora nad Borisom Tadićem. Toma je uklonjen u partijskim čistkama nakon što je naivno prepustio SNS desnoj ruci i pobratimu, sada Gospodaru Aci Vučiću, postavljen je počasno za šefa neke izmišljene Kancelarije za odnose sa Rusijom i Kinom Vlade Republike Srbije, ali je potpuno nestao iz javnosti. Čak i prije nekoliko dana, kada je u Beogradu boravio ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov, nije bilo Tome Nikolića u Delegaciji Srbije, iako je odnos sa Rusijom formalno „njegov resor“!?
Kad pogledam Tomu Nikolića kako je za kratko vrijeme prošao kratak put od pobjednika i slavljenika do pogaženog očajnika, sjetim se Brionskog plenuma, Aleksandra Rankovića i drugih „drugova“ koje je Partija pregazila preko noći, i to su upravo postradali od ruke drugova kojima je Leka, ili sada Toma, najviše valjao i najviše vjerovao. Tačno me uhvati nostalgija kad se sjetim euforije i Vučićevog slavlja 2012. godine, kad je pobijedio Nikolić, jer sam svjestan da se večeras niko tokom slavlja i otvaranja šampanjca neće sjetiti Tome..
Čudna je i nepredvidiva politika na Balkanu.
Nebojša Vukanović
