31.01.2013. Srpska (ne)sloga

foto.jpg

Srpska (ne)sloga

Da bi preduprijedili bilo kakav pokušaj pružanja otpora nacisti su stalno dijelili porobljene Jevreje i druge narode u dvije kolone obećavajući im da će se jedna grupa spasiti a druga završiti u logorima i gasnim komorama. Prevara je nažalost upalila. Ne znajući da će sve kolone završiti na istom mjestu, jer nada poslednja umire u čovjeku, milioni ljudi u istoriji postradali ne pružajući nikakav otpor i vjerujući da će spasenje doći u poslednji čas.
I poslednji propali pokušaj pružanja sindikalnog otpora Vladi podsjetio me je na dešavanja u prošlosti. Umjesto da napokon svi radnici, obespravljeni i nezadovoljni budu složni i zajedničkim nastupanjem pokušaju zaštiti svoja prava, mnogi su popustili pod pritiskom i ucjenama. Bahati i zadovoljni razbojnici na vlasti nažalost ponovo su izašli kao pobjednici i povratili uzdrmane pozicije.
Najbolji primjer srpske nesloge mogao se vidjeti među prosvjetarima u istočnoj Hercegovini. Uoči početka drugog polugodišta Sindikalne organizacije svih osnovnih i srednjih škola jednoglasno su se dogovorile da prvog dan bojkotuju nastavu, ali poslije samo dva dana desila se velika izdaja. U sjevernom i tradicionalnijem dijelu Hercegovine profesori su održali riječ, ali u Bileći, Ljubinju i prije svega Trebinju polovina je pogazila dogovor. Nažalost i same vođe sindikata u nekim školama, koje su na sastanku u hotelu „Leotar“ digle ruku za generalni štrajk, u ponedeljak su bez riječi uzeli dnevnike i krenuli na nastavu. Nesloga je dezavuisala prosvetne radnike, pokušaj generalnog štrajka je propao, a podijeljeni u više kolona prosvjetari i drugi radnici su poklekli pod pritiskom direktora i ministara. Mnogi su pomislili kako u ova teška vremena nije dobro bilo šta rizikovati i da je najbolje zadržati bilo kakav posao i primanja. Većina nije svjesna da je ovo samo početak, i da je vlastodršcima bilo najvažnije da slome bilo kakav pokušaj otpora kako bi u narednom periodu mogli još više da kuluče i iskorištavaju svoje naivne podanike.
Najveća odgovornost svakako je na Ranki Mišić, Stevanu Miliću i drugim sindikalnim vođama koji su svojim nejasnim stavovima fingirali navodnu borbu sa Vladom, a u stvari najviše su vodili računa o svojim pozicijama i privilegijama. Zbog neuspjeha i predaje bez otpora hitno je potrebno izvršiti smjenu kompletnog rukovodstva Sindikalne organizacije Republike Srpke, i pokušati od neucijenjenih i poštenih ljudi napraviti novi front vladajućoj oligarhiji koji će se suprostaviti nasilju i otimačini.
Nesloge nije bilo samo među radnicima i sindikalcima jer je većina nezadovoljnih i nezaposlenih građana pokazla nesolidarnost i podržala smanjenje plata. Oni nemaju posao i platu i opet nekako životare, pa im je izgledalo sebično i licemjerno što se budžetski radnici bore za svoja prva i protive smanjenju plata. U nakaradnoj i korumpiranoj državi većina zaposlenih u administraciji posao je dobila na sumnjiv način, pa je i to donekle doprinijelo ovakvim reakcijama u javnosti. Dodik, Džombić i ostale subaše su upravo to i priželjkivale. Na čelo svih državnih ustanova i institucija postavili su poltrone koji ih slijepo slušaju i koji su bili glavna poluga pritiska pa su se zaposleni vrlo lako podijelili u više kolona. Pored toga armiju nezadovoljnih podijelili su u dvije grupe, zaposlene i nezaposlene, pa su lako slomili otpor i usmjerili kolone ka istom mjestu.
Samo slijepi ne mogu da vide da će i zaposleni i nezaposleni, i radnici u privatnom i javnom sektoru, i poljoprivrednici i sitni privrednici na kraju završiti na istom gubilištu ukoliko nastave da se dijele i ne pruže otpor domaćim okupatorima. Raspikuće nas svaki dan sve više prodaju, kradu, zadužuju, i ukoliko im se i dalje niko organizovano i odlučno ne bude suprostavio postaćemo robovi koji će za hranu i mrvice slijepo služiti svojim gospodarima. Ako su naši preci bez pisama i mobilnih telefona mogli da se organizuju i složno suprostave Turcima, ustašama, dizanjem buna bore protiv okupatora za pravdu i slobodu, valjda smo i mi danas dovoljno hrabri da se suprostavimo i domaćim porobljivačima. Nije nam potrebna oružana pobuna i ustanak. Dovoljno je samo da se malo osvijestimo i ne nasjedamo na njihove jeftine trikove, da prestanemo da se dijelimo i svađamo oko trivijalnih stvari već da se koristeći legitimna sredstva borimo za svoja prava. Poput Grka i Slovenaca, koji žive neuporedivo bolje od nas, i mi trebamo masovno da se okupljamo ispred institucija koje su oličenje kriminala, korupcije i svakog zla, i tražimo smjene, polaganje računa, odgovornost za svaki postupak i promjenu sistema. Ako je istorija učiteljica života, i ako smo bar nešto naučili iz burne prošlosti onda znamo da samo sloga Srbina spašava!

Nebojša Vukanović